Prvi križarski rat – opsada Jeruzalema

križarski rat. jeruzalem, opsada
Foto: Wikipedia
Na govor pape Urbana II. koji je na koncilu u Clermontu 11. studenog 1095. pozvao na borbu za oslobođenje Isusova groba u Jeruzalemu, te kršćanskog teritorija u Palestini od vlasti muslimana, započeli su najkrvaviji sukobi srednjovjekovne Europe – križarski ratovi

Palestinskim područjem vladao je islamski narod Seldžuka koji je ugnjetavao tamošnje kršćansko stanovništvo, a napetosti su kulminirale četiri godine nakon njihovog dolaska na vlast kada su nasilno ugušili ustanak protiv svoje vlasti. Palestinskim područjima su do 1073. vladali Fatimidi koji su se prema kršćanskom stanovništvu i hodočasnicima odnosili korektno.

Deus vult, odnosno “bog to želi” poznata je fraza koju je papa Urban II. tada navodno izgovorio kako bi moralno opravdao ratovanje. Svima koji budu umrli bilo na zemlji, bilo na moru obećao je oprost grijeha. Papa se potom otisnuo na put po Europi šireći vijesti i okupljajući pristaše rata, što je činio vrlo uspješno jer su mu se talijanski, francuski, flandrijski, normandijski i ostali moćnici rado priklanjali.

Križarski ratovi protegnuli su se kroz dva stoljeća i podijeljeni su u devet glavnih ratova. Prvi Križarski rat, odvijao se tri godine, između 1096. i 1099. Bio je najpoznatiji po opsadi Jeruzalema i pokolju nad muslimanskim stanovništvom koji se pri njemu dogodio, ali i po opsadi Nikeje i Antiohije koje su mu prethodile. Prvi pohod započeo je koncem ljeta 1096. kada su se balkanskom rutom, pri čemu su prolazili i kroz hrvatska područja, križari uputili u Svetu zemlju.

Opsada Jeruzalema

Križari su u Jeruzalem, kao svoj konačni cilj, stigli 7. lipnja 1099. te započeli njegovu jednomjesečnu opsadu koja je okončana 15. srpnja. S oko 6000 križara izmučenih nakon dugotrajnih sukobljavanja u Antiohiji, vođa pokreta bio je franački vitez Gotfrid Bujonski.

U Jeruzalem su kao ambasadori prethodno stigli egipatski Fatimidi koji su odbijali predati grad. Jeruzalemski vladar Iftikhar al-Dawla pobrinuo se da izvori vode u okolici grada budu zagađeni, a životinje odvedene, što je otežalo uvjete krščanskoj vojsci. Ono što im je išlo u prilog bila je činjenica da su islamski centri Bagdad i Kairo prolazili kroz krizno razdoblje pa nisu bili u stanju organizirati optimalnu obranu.

Talijanski i engleski brodovi bili su smješteni duž palestinske obale te pomagali kršćanima u opskrbi, a financirali su se također i dankom koji su im plaćali gradovi poput Sidona, Bejruta i Tira. Unatoč tome, resursi i vremenski uvjeti, odnosno vrućina, bili su veliki problem vojsci. Voda se nosila s udaljenosti od deset kilometara, a u početku je nedostajalo drva za gradnju oruđa i alata pa opsada isprva nije bila uspješna. Ubrzo su  ipak izgrađena dva opsadna tornja na sjeveru i jugu grada. Jeruzalem je u početku odoljevao napadima, pri čemu su na grad neprestano bacane strijele i kamenje, ali su se križari naposljetku sa sjeverne strane probili u grad i započeli s pokoljem. Kronika Gesta Francorum nudi podatak da je prvi koji je kročio u Jeruzalem bio vitez imena Lethold.

Svjedok i kroničar rata svećenik Rajmond D’ Aguilers zapisao je sljedeće : „Bilo je prekrasno za gledati. Neki od naših ljudi (a to su činili iz milosrđa), rezali su glave našim neprijateljima ; drugi su ih gađali strelicama, kako bi pali s tornjeva ; ostali su ih duže mučili tako što su ih bacali u vatru. Gomile glava, ruku i stopala su se mogle vidjeti na ulicama grada. Trebalo se probijati kroz tijela ljudi i konja. (…) Ljudi su hodali u krvi koja im je bila do koljena. Zaista, to je bio pravedan i graciozan prikaz božje pravde, jer ovo mjesto treba biti napunjeno krvlju nevjernika, predugo je trpilo njihovo bogohuljenje. Grad je bio pun leševa i krvi. „

Vojnici su završetkom opsade ondje ostavili svoja oružja, te su se vratili u Europu s palminim listovima, simbolično pokazujući kako su oslobodivši Svetu zemlju izvršili misiju te da daljnji sukobi nisu potrebni. Za trajanja opsade ubijeno je oko 40 000 ljudi.

Postoji mišljenje da su detalji jeruzalemskog pokolja preuveličani u kasnijim islamskim izvorima te da  se velik dio stanovništva spasio, naročito zbog toga što istočna i zapadna vrata grada Jeruzalema nisu bila pod nazdorom križara. U nekim židovskim izvorima stoji kako je mnogim Židovima bio pošteđen život tako što se za njihovo oslobađanje tražila otkupnina. Svakako, to ne umanjuje strahote i razmjere stvarnog pokolja, pa se mogu naći zapisi o tome kako su krščani neselektivno ubijali i žene i djecu, a u Gesti Francorum spomenuto je obezglavljivanje žena i muškaraca. Unatoč otkupljivanju zarobljenika, jednog su čovjeka po imenu Al Rumayli javno kamenovali jer otkupnina za njega nije skupljena.

Nakon pobjede, osnovano je Jeruzalemsko kraljevstvo koje se prvotno održalo do 1187. Te je godine vojska sultana Saladina u bitci kod Hattina pobijedila krščansku što je bio povod za Treći križarski rat. Osim Jeruzalemskog kraljevstva, tih su godina osnovane kneževine Edessa, Tripoli i Antiohija.

Prvi kralj Jeruzalema trebao je biti Gotrfid, ali je odbio rekavši kako ne može nositi zlatnu krunu u gradu u kojem je Isus nosio onu od trnja. Godinu dana nakon pobjede Gotfrid je umro od bolesti. Naposljetku je tu titulu prihvatio njegov brat Balduin. Kršćani su tako uspostavili kontrolu nad ovim područjem, ali održavanje takvog poretka pokazao se kao velik izazov, pa će skorašnji nemiri biti povod za daljnja ratovanja.

Literatura :

Marschhauser, Max. Križarski ratovi. Stručni rad. Essehist : časopis studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti, Vol.7 No.7 Svibanj 2016.

Madden, Thomas F. Cruscades, The Illustrated History. Duncan Braids publishers. University of Michigan press 2004.

Newark, Tim. Age of the Crusades. Concord publications 2004.

Nicolle, David. First Crusade 1096.-1099, Conquest of the Holy land. Ospray publishing 2003


PODRŽITE NAS
Pratite nas na Facebooku!
DONACIJE

Ako želite podržati slobodno novinarstvo i Planet.hr možete donirati putem stranice za donaciju: Donacije