Od 1848., kad mu je ukinut status kolonije, Alžir je integralni dio Francuske i podijeljen je na departmane.
U tom statusu dočekat će Drugi svjetski rat i na njegovom teritoriju bit će sjedište Vlade Slobodne Francuske i Komiteta narodnog oslobođenja. U ratu sudjeluje mnogo Alžiraca na strani zapadnih saveznika.
Buđenje naroda
Ferhat Abbas u Manifestu alžirskog naroda opisuje podređeni odnos alžirske većine prema francuskim doseljenicima te traži ravnopravnost francuskog i arapskog jezika. To je bio vrlo važan trenutak za buđenje nacionalne svijesti Alžiraca, a pokolj koji su kolonijalne vlasti učinile 1945. u Setifu i Gelmi te pobuna u pokrajini Constantina bit će prekretnice za put u nezavisnost.
Francuska zbog nastalih okolnosti odobrava donošenje ustava u Alžiru kojim je osnovana Alžirska skupština, ali sustav izbora i dalje omogućava francuskim doseljenicima, kojih ima oko 800.000, da se održe i brane svoju političku moć.
U poslijeratnom razdoblju vodeća organizacija koja se zalaže za nezavisnost Alžira postat će Fronta nacionalnog oslobođenja (FNL) koju je utemeljio bivši dočasnik Ahmed Ben Bella 1954. godine.
Početak borbe
FNL ubrzo počinje s terorističkim atentatima i gerilskim djelovanjem, a francuska vlada zbog tih događaja određuje novačenje gotovo 400.000 vojnika i počinje djelovati zloglasna francuska Organizacija tajne policije.
1957. godine, nakon niza sukoba, započela je bitka u gradu Alžiru koja je trajala gotovo 9 mjeseci i u kojoj su francuski vojnici radili masakre nad alžirskim stanovništvom. 1958. bit će formirana privremena alžirska vlada, a 1959. de Gaulle priznaje Alžiru pravo na samoodređenje. Sukobi se ipak i dalje nastavljaju i nakon ponovnih otvaranja pregovora 1960. bit će dogovoreno buduće raspisivanje referenduma. 3. srpnja 1962. proglašena je nezavisnost zemlje.
Ferhat Abbas postat će predsjednik, a Ahmed Ben Bella premijer Alžira.
Ostale povijesne teme:
