Godina je 1916. i postaje jasno da se rat – što zbog debelo premašena predviđena vremena trajanja, što zbog članka pod naslovom Novi rat za 10 do 20 godina – neće tako skoro okončati.
Najmanje plodna neobičnim vijestima bila je 1917. godina. To je razumljivo sagleda li se tadašnja situacija u Rusiji: uspostavljena je boljševička vlast te su se Sjedinjene Američke Države uključile u Prvi svjetski rat. Uz ta dva bombastična obrata u svijetu jasno je da nije moglo biti mnogo mjesta za druge tematike. Što se tiče 1918. godine, ističe se članak koji predviđa superiornost Kine u svjetskom gospodarstvu u budućnosti.
1916. godina
19.4. „Zašto ne salutiraš?“
Jedan natporučnik u Kaniži naiđe na vojnika koji mu nije salutirao kad je natporučnik prošaopored njega. Osim toga, vojnik je imao i cigaru u ustima, te je tako, bezbrižno prošao poredvišeg časnika. Natporučnik ga upita koji je razlog takve njegove nediscipline. Vojnik je pokušaoudariti petama, ali mu to nikako nije išlo, te je objasnio svom nadređenom, uz najdublje isprike,da su mu desna ruka i lijeva noga umjetne (da nosi proteze). Natporučnik je na to učinio pozori s najvećim poštovanjem pozdravio vojnika.
11.7. Novi rat za 10 do 20 godina
Pod rubrikom Razne vijesti jedan članak govori o ruskom generalu Skugarevskom, koji je u petrogradskom listu Rusko slovo objavio članak koji prenosi njemački Zeit. U njemu se govori o fenomenu ”novog rata”, koji se može očekivati za deset do dvadeset godina. Skugarevski u svom članku kaže da „iako ne možemo predvidjeti svršetak trenutačnog rata, ipak možemo, čim dulje bude trajao rat, stvoriti sliku o budućem ratu.“ On naglašava važnost poraza Nijemaca jer će u suprotnom novi rat biti neizbježan. Predviđa da će se države za to vrijeme zauzimati za pojačano naoružanje. Za sadašnji je rat uvjeren da je „dječja igračka“ naspram budućem. Iznosi niz usporedbi u brojevima između Njemačke i Rusije. Za Rusiju predviđa da će imati 200, a za Njemačku 100 milijuna stanovnika. Prema tim brojevima, uzimajući u obzir to da će od ukupnoga stanovništva za borbu sposobno biti samo 20 %, predviđa omjer snaga od oko 40 milijuna na ruskoj i oko 20 milijuna na njemačkoj strani. Uz to iznosi izračune o tome koliki će postotak, odnosno broj ljudi u ruskoj vojsci ići na koji stupanj vojne hijerarhije (pješaštvo, časnici, topništvo…) te broj oružja kao što su strojne puške i broj automobila.
27.7. Zanimljiv slučaj
Na kotarskom sudu u Vinkovcima dogodila se jedna pomalo komična i ironična slučajnost. Za vrijeme preslušavanja dvojice pučko-ustaških vojnika nastupila je blokada u komunikaciji. Naime jedan se od optuženika zvao Mađar, a nije znao ni riječi mađarskoga, nego samo hrvatski, dok se drugi zvao Hrvat, a nije znao ni riječi hrvatskog, nego samo mađarski.
5.8. Sin zarobio oca
Slovenski list Slovenec donosi slučaj zarobljavanja u maloj šumi sjeverno od Arsiera. Jedan je Slovenac, koji se borio u austrijskoj vojsci, zarobio dvanaest Alpina[1], među kojima je bio i njegov otac. Otac je, inače, na početku rata pobjegao u Italiju, dok se sin pridružio austrougarskoj vojsci. Otac i sin su se toplo pozdravili te je sin, s obzirom na to da je bio vođa čete, naredio da mu oca, zajedno s ostalih jedanaest Alpina, odvedu iza fronte.
[1] Elitni talijanski planinski vojni odred koji postoji i danas, a nastao je 1872. godine.
1917. godina
17.10. Koliko stoji ”čedna ratna” ženska toaleta?
Uz upute za spravljanje rakije te za najefikasniji način kondenziranja zimnice, općenito hrane raznih vrsta, našao se u jednom broju Hrvatskog lista članak jedne žene koja je tada pisala o ženskoj modi za razne časopise. Navodeći cifre, najprije pojedinačno po artiklu, a zatim sveukupno, ona daje procjene o tome koliko bi žena trebala izdvojiti u tadašnje ratno doba da bi izgledala, kako autorica članka kaže, čedno. Sveukupna svota iznosi oko pet tisuća tadašnjih kruna. Preciznije, cifra varira između 4260 i 5350 kruna.
1918. godina
15.04. Budućnost žute rase
Englez sir Robert Hart kao osamnaestogodišnji mladić otišao je u službi engleskoga konzulata u Kinu te ondje ostao pune 54 godine. Za to se vrijeme u potpunosti naturalizirao naučivši jezik, pismo, kulturu i tamošnji način života. Po povratku u Englesku dao je zanimljive podatke o svemu tome uključujući i njegova vlastita predviđanja o ulozi Kine u budućem svjetskom gospodarstvu i trgovini.
U svojem izvještaju Hart upozorava na fenomene kao što su ”žuto pitanje” i ”žuta opasnost”. Ovo se potonje odnosi na brojnost Kineza, kao i na njihovu, kako kaže Hart, „umnost, marljivost i kulturnost.“ Prenosi riječi kineskoga prosvjetitelja[1] Ven-Zijunga[2]: „Svi tražite da nas probudite. Uspjet ćete, ali mi ćemo ići dalje od onoga što vi želite i tražite.“
Hart za Zijunga kaže da je u pravu jer će Kina kroz sljedećih 15 godina imati preko dvadeset milijuna boksera[3], koji će razvijanjem nacionalne zastave ustati protiv svih stranaca. Kao dokaz kineskoga napretka i razvoja Hart spominje napravu staru tada oko 2000 godina. Naprava svojim karakteristikama podsjeća na ono što zapadnjaci znaju kao fonograf, odnosno na preteču diktafona.
[1] U članku se koristi izraz ‘prosvećenik’.
[2] Fonološki zapis u članku je Hžijung.
[3] 1898. godine skupina se seljaka na sjeveru Kine udružila u tajnu organizaciju imenom I-ho ch’üan (u prijevodu: Pravedne i skladne šake). Zapadni su ih mediji prozvali Bokserima jer su se ritualno bavili – uz druge aktivnosti – boksanjem vjerujući kako će ih to učiniti otpornima na metke. Nastali su s ciljem rušenja tadašnje dinastije Ch’ing koja je vladala Kinom 250 godina.
31.7. Čovjek koji je volio tamnicu
Iz Sarajeva je zagrebačkom Obzoru javljena vijest o izvjesnom Antonu Abrahamu, koji se 1916. preselio iz Budimpešte u Sarajevo. Zaboravivši se prijaviti u tamošnju vojničku komisiju za vojnu službu, navukao je na sebe bijes vojničke oblasti, koja ga je dugo vremena tražila. Zahvaljujući jednoj optužnici za provalu u Sarajevu, tamošnja ga je policija na kraju ipak uspjela uhvatiti. Ustanovilo se da je Abraham već tada bio vojni obveznik, odnosno da je imao vojnu obvezu prema Budimpešti, zbog čega je tamošnji vojni sud jedini imao nadležnost nad njim te je ondje na kraju bio izručen.
Priznao je da je proveo 28 godina svoga života po raznim zatvorima i tamnicama, uglavnom zbog provala i krađa. Dodao je da mu je prilagodba na normalan život oduvijek bila neizvediva, a uz to je u zatvoru izučio mnoge zanate. Čim bi izašao na slobodu, upustio bi se u opijanje i uzimanje opojnih sredstava. Bilo je slučajeva da bi se sam prijavio u tamnicu ili bi namjerno počinio zločin samo da tamo dospije, sve zbog vlastitog lošeg materijalnog stanja.
