Moje indijsko vjenčanje

Da se ne bi odmah prestrašili, nije bilo doslovno moje. Iako, koliko su mi puta rekli don’t go back to Croatia, stay here and marry some indian guy, skoro je i moglo biti.

Izlet u Chennai mi je bio u planu otkako sam došla, i to zbog jedne jedine stvari – oceana. A onda su se zvijezde posložile, ili horoskop možda, sudbina, štagod, i pozvana sam na vjenčanje u Chennai.

Chennai je udaljen 700-injak kilometara od Hyderabada, i avionske karte nisu bile skupe, ali kako se ovdje u Indiji sve radi po principu šta možeš danas ostavi za sutra, karte su u međuvremenu poskupile, pa smo morali vlakom. 15 sati vlakom kroz Indiju. Koliko god da mi je bilo žao što nismo kupili karte za avion, toliko mi je neopisivo drago što sam iskusila indijsku željeznicu. U vlaku se prodaje hrana i piće, i možeš kupiti i jesti što god želiš i koliko god želiš. Pa sam to i napravila.

Krenuli smo u petak u 16.30 i stigli idući dan u 7.30

Moji suputnici, Nikhil i Jasti su nekad studirali u Chennaiju, i odlučili su da ćemo subotu provesti u gradiću pored, Mahabalipuramu. Oni su tamo bili nebrojeno puta, ali smo svejedno uzeli vodiča kad smo stigli, jer grad ima ogroman prekrasan kompleks hramova i reljefa, koji su pod zaštitom UNESCO-a. A sve je okruženo oceanom.

Najstariji hramovi i reljefi su iz 7. stoljeća, i prepričavaju Mahabharatu i Ramajanu. Neki reljefi prvi put prikazuju boga Brahmu. Ima i reljefa Višne i Šive, a svi zajedno čine vrhovna božanstva hinduizma. Hramovi su u obliku špilja, a jako puno spomenika je monolitsko – isklesano iz jednog komada kamena, bez spajanja. Malo je reći da sam bila bez riječi kad sam sve to vidjela. I da je to bez daljnjeg najljepša stvar koju sam vidjela u ovih mjesec i pol dana u Indiji.

Vodič je ispričao puno stvari o božanstvima i hinduizmu. Jedino što sam zapamtila je da se u hramovima više ne održavaju svečanosti i poojePooja ili puja (puđa) je bilokakav oblik molitve rituala koji se radi u slavu nekog određenog boga. Tada se i prinose “žrtve”, u obliku voća, najčešće kokosa. Dosad sam imala sreću da sam prisustvovala na 4 potpuno različite puje – ritual useljenja, ritual za žene Varalakšmi u slavu božice Lakšmi, obiteljski ritual u hramu i naravno, od ovog vikenda – ritual ženidbe.

Ono što sam još zapamtila je da je Krišna bio popularan među damama, i da je uživao u ženskom društvu, a to ima veze s velikom okruglom stijenom, koja stoji  na nizbrdici samo zahvaljujući ravnoteži, i ne zna se tko je ni kada tu kuglu stavio na to mjesto.

Iz nekog razloga kugla se zove Krišnina lopta maslaca i turisti se slikaju s njom gurajući je, u nadi da će se početi kotrljati. Nešto kao toranj u Pisi. Sada mi je stvarno žao zašto nisam zapamtila kakve veze ima kugla s Krišninim ljubavnim životom.

Sve te prekrasne spomenike smo obilazili na +35, unatoč kišnoj sezoni. Kroz glavu mi je odmah prošlo da sam jako zahvalna što nisam ovdje dok je ljeto.

Shore temple

Kao što to inače biva, šećer smo ostavili za kraj. Mahabalipuram je ipak najpoznatiji po Shore temple, hramu na obali. Iako se Indijci jako ponose time da nisu rasisti i da su jako tolerantni po pitanju bilokojeg oblika diskriminacije, Indijci ulaz u taj hram plaćaju 50 rupija (5kn), dok mi ostali smrtnici 500 (50kn). Ali je vrijedilo svakog rupija. To je mjesto gdje dođeš, staneš i gledaš. I ne vjeruješ, jer si takva mjesta dosada viđao samo na National Geographicu.

Hram datira iz 8. stoljeća i posvećen je bogu Šivi. Navodno ih je bilo više, ali su s vremenom nestajali kako se razina oceana podizala. Hram je sa tri strane okružen oceanom.

Nastavili smo dalje do zadnjeg kompleksa spomenika, i nakon toga otišli na ručak. Ako ste pročitali moj zadnji post, o hrani, vjerojatno znate koliko patim na vegetarijanskoj prehrani, s luksuzom piletine jednom tjedno. E pa Mahabalipuram je grad na oceanu, i sve miriši na ribu. I to ne čak smrdi na ribu, nego nakon mjesec i pol dana bez tog mirisa, meni miriši. Restoran je imao najljepši mogući pogled. Bio je toliko dobar da smo tamo sjedili do 9 navečer. A naravno da sam prije ručka morala barem dotaknuti ocean kad smo mu došli toliko blizu. Uopće nije blatan i uopće nije hladan, i to nije šum valova, nego buka valova. Toliko željena želja se ostvarila, i bila sam najsretnija na svijetu. U jednom trenu su dečki rekli ok Franka, let’s go, we’re hungry.

Jug generalno nema toliko ljutu hranu, navodno je kontinentalna Indija u toj kategoriji pobjednik, ali ovo što sam jela me vratilo doma. Kozice u umaku od rajčice, s češnjakom i paprikom. Falilo je samo maslinovo ulje, i evo me na obali Mediterana. Kako smo sjedili satima, kasnije smo pojeli i chicken fish u umaku od maslaca i češnjaka. Razina sreće u meni je samo rasla i rasla. Dečki su rekli da je ovo prvi put da ne zanovijetam oko hrane.

Indijsko vjenčanje

Idući dan nas je čekalo vjenčanje. Spavala sam u sobi s curama također iz Hyderabada, koje su mi ujutro pomogle s mojim mukama po sariju. Kasnije su s tim istim mukama problema imali i dečki, otvarali mi vrata od auta, micali stolac dok sam ustajala i sjedala, nosili torbu. Nositi sari je kompliciranije nego što izgleda.

Ritual vjenčanja je trajao od 6 ujutro do 1 popodne. Mi smo došli oko 8.30 i uhvatili ono najbitnije. Ritual vodi desetak svećenika, a mlada ima na sebi hrpu cvijeća, osim hrpe zlata. Naši domaćini su bili od mlade sestra i njen muž, koji su me u svakom slobodnom trenutku vodili sa sobom da budem što bliže ritualu. Tijekom obreda, mlada promijeni nekoliko sarija, na kraju obuče onaj kojeg joj pokloni mladoženja, a vrlo se često mora ustajati i sjedati, mijanjati položaje i klanjati. Zamislite kako je tek njoj.

Klasično indijsko vjenčanje ima 700-1000 uzvanika. Više ljudi dođe na primanje dan prije, tada se izmjenjuju i pokloni. Kažem izmjenjuju, jer i mladenci svim uzvanicima pripreme poklone – sadnicu nekog začina i kokos. Naši mladenci su za svaki slučaj pripremili 1500 uzvratnih poklona. Na kraju cijelog procesa, mladenci budu toliko izmoreni, i od dana prije, i od ranog ustajanja, da na slikanju sa svima izgledaju kao da im treba dva dana spavanja. Usprkos tome, mlada je bila prekrasna, i uspjeli smo i mi dobiti svoju sliku.

Nama je već u 16.30 išao vlak za Hyderabad, pa smo vjenčanje napustili na vrijeme da se spakiramo i dođemo na stanicu. Iako u samom Chennaiju nisam provela puno vremena, čak ni razgledala okolo, grad mi je prirasao srcu. Odlikuje ga viktorijanska arhitektura, iako je u samom početku kolonizacije bio portugalska kolonija, odakle i njegov prethodni naziv, Madras. Možda mi je samo falilo more, i morska hrana, ali osjećala sam se kao kad sam odlazila iz Istanbula pred godinu i pol. Nisam htjela otići. Bar ne još.

Gorak okus u ustima od rastajanja s Jugom popravili su slatkiši na stanici. Ako neku indijsku hranu volim (osim morske), onda su to slatkiši. Zasad mi je apsolutni favorit kaju barfi, kolačić od indijskog oraščića. A kako su dečki ovaj vikend ispunjavali svaku moju želju, tako smo morali i po slatkiše prije vlaka.


Ostale zanimljive tekstove od Franke možete pronaći na blogu Frankly Speaking !


PODRŽITE NAS
Pratite nas na Facebooku!
DONACIJE

Ako želite podržati slobodno novinarstvo i Planet.hr možete donirati putem stranice za donaciju: Donacije