Sreća prati hrabre – New Delhi i Agra

Slika: Franka Zlatić
Daleko od toga da mi je ovo bio prvi put da sama putujem negdje. Volim sama putovati. Ali je bio prvi put da sama putujem otkad sam u Indiji.

Za sve koji su mi napisali: hrabrice, ajme kako si hrabra, ajme šta ideš sama? bravoo i slično, e pa bila sam ne prestrašena, nego prestravljena. New Delhi je grad od 26 milijuna ljudi. Dvadesetšest. I ja sama u njemu. Dobro, nisam bila sama baš cijelo vrijeme, malo pretjerujem. Ali kao da sve to nije dovoljno, još su me i moji prijatelji u Hyderabadu dobro prestrašili pričama o Delhiju, i kako ga oni ne vole.

Plan je bio sljedeći: sletjeti u New Delhi u petak, vlakom otići do Agre, tamo spavati dvije noći u hostelu, i u nedjelju se vlakom vratiti u New Delhi, gdje će me dočekati indijski prijatelji mog hrvatskog prijatelja koji je lani proveo tri tjedna u Indiji.

Da odmah skočim na kraj (spoiler alert!): sve je išlo točno po planu i vratila sam se živa i zdrava u Hyderabad.

Pa otpočetka:

Krenula sam na put u 3 ujutro, jer je avion išao u 5.25. Taj dio sam još bila ok, jer šta mi se loše može dogoditi na aerodromu. Čim sam sletjela u Delhi, iduće odredište je bio željeznički kolodvor i vlak za Agru. Možete li zamisliti kako izgleda glavni kolodvor u glavnom gradu Indije? Ne možete. Ne, vjerujte mi, ne možete. 20-ak perona, toliko dugačkih da im ne vidiš kraja kad pogledaš na obje strane. Ljudi spavaju na podu, moraš paziti kuda hodaš, sve je puno pasa lutalica koji isto spavaju posvuda, i toliko smrdi da te strah udahnuti. Vlakovi imaju po dvadesetak vagona, i moraš kupiti kartu preko interneta minimalno 5 dana prije putovanja, jer neće biti mjesta.

Na tom kolodvoru sam morala čekati tri sata prije vlaka, ali srećom, našla sam zatvoreni lounge u kojem se možeš mirno opustiti i pojesti doručak bez straha da će te netko opljačkati/oteti/ružno gledati jer si sama cura, za nekih 40ak kuna.

Peron za vlak sam jedva našla, a onda je još preostao izazov nalaženja mog mjesta u tih 20ak vagona. Naravno da ima i ljudi koji su spremni pomoći, pa se vjerojatno na mom izrazu lica vidjelo da sam potpuno izgubljena i prišao mi je dečko koji me samo pitao da mu pokažem rezervaciju i zatim me uputio na moje mjesto u vlaku.

Svaki put kad putujem sama, isplaniram sve u detalje. Samo da nemam praznog hoda i da točno znam kuda moram ići sljedeće. Tako sam isplanirala i da čim dođem u Agru, grad Taj Mahala, a udaljen 180 km od Delhija, idem u rezervat slonova, SOS Wildlife Elephant Sanctuary.

Kada se obilazi sjever Indije, turisti obično imaju turu po najpoznatijem trokutu New Delhi – Agra – Jaipur, ali ja nažalost nisam imala vremena za Jaipur.

Umorna i isrcpljena, na putu već dobrih 12 sati, prestrašena, ulijevala sam svu nadu da će se izlet slonovima isplatiti i da će me malo vratiti u život.

I stvarno je. Dvadesetak odraslih slonova, svi redom spašeni iz cirkusa ili od privatnih vlasnika koji su ih iskorištavali za žicanje novca na ulici i loš turizam, šeću posvuda. I onda dođu do tebe i samo čuješ kako zrak protječe kroz te ogromne surle. U daljini se dva slona igraju i proizvode zvukove i skaču. A ja samo stojim i gledam i čudim se i želim ih podragati, ali me još uvijek strah.

Onda su nas proveli kroz cijeli rezervat i dali nam da ih hranimo. Odrasli slon dnevno mora pojesti 10% svoje težine. Obično teže 3-5 tona. Malo matematike, i zamislite tu količinu voća i trave. Samo ja sam u usta jednog slona stavila dvije kante lubenice, banana i kukuruza. Prekrasni su. I tako mirni i pametni. Neki si čak peru hranu prije nego ju pojedu, a oni koji nemaju kljove i zube više, uzmu hranu u surlu i lupaju s njom po podu da malo omekša.

Nema malih slonića, jer rezervat ne potiče uzgoj slonova u zatočeništvu. Ovo su samo slonovi koji su spašeni iz loših uvjeta u kojima su živjeli, a bilo je prekasno za vratiti ih u divljinu, jer većina ima zdravstvene probleme uzrokovane tim lošim uvjetima.

Kad sam se vratila u hostel, nadala sam se da ću naći i upoznati ljude koji su gladni kao ja i koji također ne žele sami tražiti hranu po Agri po mraku.

Našla! Zostel je ime lanca hostela po Indiji, koji uglavnom okuplja mlade backpackere i solo putnike. Upoznala sam desetak ljudi, i s njima sam idući dan nastavila istraživanje Agre.

Tako smo tri Britanca, Čeh, Nizozemka i ja u 7 ujutro krenuli put Taj Mahala, koji je eto bio besplatan od 7-10 zbog muslimanskog blagdana. Bila sam presretna što ne moram sama lutati po jednom od najpoznatijih svjetskih turističkih odredišta. I fun fact: dozvoljeni su svi elektronički uređaji, sve tekućine, ali KNJIGE i BILJEŽNICA koju nosim sa sobom ova dva mjeseca i zapisujem najvažnije, eto nisu dozvoljeni unutar područja Taj Mahala.

Malo je reći da je prekrasan. Svi koji su ikad vidjeli sliku Taj Mahala znaju da je prekrasan. Ali taj osjećaj kad ga prvi put vidiš kroz malena vratašca, i kako postaje sve veći što se više približavaš… naježiš se.

Stajali smo u redu za slikanje kako bi uhvatili kadar bez ostalih ljudi, i sreća da smo došli tako rano, jer još nije bilo puno ljudi. Barem ne koliko bude kasnije. Skoro dva sata smo šetali oko njega, i unutar njega, a kad smo odlazili bilo nam je teško odlijepiti pogled. Jednostavno ne možeš prestati gledati.

Taj Mahal je sagradio Džahan-Šah u spomen svoje žene Mumtaz Mahal, koja je umrla pri rađanju njihovog djeteta. Gradio se dvadeset godina, i pri gradnji je sudjelovalo nekoliko tisuća ljudi, radnika i arhitekata. Nakon njegovog završetka, Džahan je htio sagraditi još jedan Mahal (palača na hindi jeziku) preko puta postojećeg, i preko puta rijeke Yamune, ali ovog puta u crvenoj boji. U tome ga je spriječio njegov sin, koji ga je dao zatvoriti, i sada preko puta bijelog postojećeg Taj Mahala i rijeke Yamune, leže samo temelji novog nedovršenog crvenog Mahala.

Ostatak Agre sam razgledala s dva Britanca, i razgled naravno nije mogao proći bez Agra Fort, najpoznatije građevine, osim Taj Mahala. Kažu da je za posjetitelje otvoreno samo 30% utvrde, ali ja evo iskreno ne znam gdje je ostalih 70% jer smo mi onuda šetali sat i pol. S utvrde se pruža prekrasan pogled na rijeku i Taj.

Obilazili smo Agru cijeli dan, imali smo svoju rikšu, iliti tuc-tuc i vozača koji nam je sve pokazivao. U Agri postoji i mini Taj Mahal, ili baby Taj Mahal, i njega smo samo slikali. Uglavnom se sve vrti oko Taj Mahala. Tijekom razgleda, nekako smo se našli u radionici mramora, gdje rade ukrase kakvi se nalaze na Taj Mahalu. Drago kamenje i školjke se na poseban način stavljaju u mramor, i taj proces (ovisno o veličini) može potrajati i do nekoliko mjeseci samo za jedan ukras.

Navečer smo se svi našli u hostelu, kartali i smijali se. To je bio prvi put u ova dva mjeseca da sam pričala s nekim iz Europe, i baš je bilo osvježavajuće. U nedjelju su Britanci trebali otići na vlak u 6 ujutro, moj je išao u 8.25, natrag za New Delhi. Kad sam se spustila na recepciju, Britanci su još bili tamo, vlak im je kasnio 6 sati. Moj vlak je kasnio samo sat, dobro sam prošla.

Opet sam jedva našla sjedalo. Kad sam stigla u Delhi, prijatelji mog prijatelja su me već čekali, i obzirom da sam imala samo 5 sati u Delhiju, odmah je krenulo brzinsko razgledavanje. Uz dosadašnje iskustvo, mislila sam da će najveći grad Indije biti daleko najprljaviji i najkaotičniji. How wrong I was.

Grad je prepun zelenila, parkova, nema kaosa u prometu, sve je čisto i uredno, i konačno, ljudi ne uriniraju posvuda. Nema ni krava na ulicama. Čak ni pasa. Ok, istina, ja sam vidjela samo uži centar grada, ali prema ostalim gradovima, ovo je bilo prekrasno.

Jedan od najbitnijih spomenika je India Gate, spomenik borcima za slobodu, i ondje ljudi dolaze sjediti na travi, na piknik i družiti se. Na drugom kraju te ogromne ulice koja izgleda kao pariški Champs-Elysees, nalazi se predsjednička palača.

Njoj možeš doći iznenađujuće blizu, pa smo to iskoristili da se slikamo ispred.

Ukoliko je na vrhu predsjedničke palače indijska zastava, znači da je predsjednik doma. Ako nije, nema ga.

Nedavno je Indija izabrala novog predsjednika, koji je pripadnik jedne od najnižih indijskih kasti.

Kao što rekoh, imala sam 5 sati u Delhiju. Nakon brzinskog obilaska autom, išli smo na ručak, u prekrasan restoran Informal, gdje sam uz live glazbu i indijsku verziju europske hrane, konačno probala indijsku nargilu ili shishu, kako je ovdje zovu. A nakon toga smo otišli na odlične kolače. Moj izlet u Delhi se sveo na hranu.

Pokazali su mi i najveći azijski bazar, koji je koncipiran u tri koncentrične kružnice između kojih se može prolaziti autom. A zatim smo otišli na jedan manji bazar, jer smo bili ograničeni vremenom. Dečki su bili stvarno jako strpljivi.

Već oko 17.30 sam morala na metro za aerodrom, i zaista mi je žao što nisam imala više vremena za istraživanje Delhija. Čini se kao prekrasan grad, unatoč mojim strahovima i predrasudama.

Bio je to prekrasan zadnji izlet prije povratka doma, a povratku se već jako veselim. Sve je ispalo i bolje nego planirano. Čak i kad najmanje očekuješ, možeš naći prijatelje i ljude s kojima ćeš podijeliti dan. A treba imati i malo – sreće.

Blog: FrankySpeaking