U jednoj od najsiromašnijih zemalja vidjela sam najbogatije osmijehe – Kambodža

Unta

Piše: Kristina Unta Rogić
Blog: Where is Unta

U putovanja sam se zaljubila davno, a sa svakim novim putovanjem ljubav prema nepoznatim destinacijama postaje sve veća

Moje prvo daleko putovanje bilo je u jugoistočnu Aziju, a samostalno organiziranje dalo mi je slobodu da mijenjam planove tijekom samog putovanja, da radim i vidim ono što me najviše zanima. Kambodža je ispunila moje srce do ruba i razbijala ga na stotinu različitih načina. Dok ovo pišem u sukobu sam oko toga kako podijeliti moje iskustvo. S poviješću koja je jednako zastrašujuća i veličanstvena, ovo je zemlja koja će dugo ostati u mom sjećanju. Unatoč siromaštvu i svemu što je pretrpjela, kambodžansko pravo bogatstvo su ljudi, nevjerojatno sretni ljudi. Iako se smatram sretnicom jer sam imala priliku doživjeti različite zemlje i kulture širom svijeta, u Kambodži sam počela shvaćati da je sreća u jednostavnim stvarima koje me okružuju. Jedino što sam trebala učiniti je otvoriti oči.

Nisam znala što očekivati, unatoč odgledanim dokumentarcima i pročitanim savjetima

To je možda bio i najbolji način dolaska. Moja pustolovina u Kambodži započela je prelaskom granice s Tajlandom. Nakon nekoliko sati vožnje busevima, kombijima i s puno nelogičnih zaustavljanja granicu sam morala prijeći pješke. Stala sam u poprilično dugačak red, koji se na popodnevnom suncu jako sporo kretao. Misli su mi odlutale promatrajući dva čovjeka koja su nekoliko metara od mene pretraživala ruševinu zgrade. Potraga je trajala nekih desetak minuta, a izraz mog lica bio je u stanju šoka kada su ulovili veliku tarantulu i stavili je u plastičnu kutiju (u kakvu vam inače spakiraju kolače). Dok je tanjur s velikim dlakavim tarantulama nekima noćna mora, u Kambodži je to delicija.

Angkor je najvažniji i najveći hramski kompleks Kambodže, a do danas je otkriveno više od 1000 hramova. Mnogim putnicima je to glavni razlog dolaska u Kambodžu. S obzirom da je najbliže Angkoru, grad Siem Reap je postao neizbježna turistička destinacija. Osim što služi kao glavna baza za istraživanje hramova, nudi puno sadržaja. Na večer je prepun ljudi, a za dobru zabavu nisam morala ići dalje od Pub Streeta. Već prvu večer primjetila sam tužnu stranu ove zemlje. Dok su na ulicama turisti plesali, veselili se i ispijali pivo koje košta samo 1$, primjetila sam velik broj djece koja su u kasnim večernjim satima skupljala smeće po ulici. Kada sam pomislila da sam vidjela sve i podijelila svu suosjećajnost koju sam mogla podnjeti, nešto bi me uvijek dočekalo iza ugla i slomilo srce na dva dijela. Prvi dan je na mene ostavio veliki utisak, poprilično umorna nakon dogovora s tuk – tuk vozačem oko cjelodnvenog izleta u kompleks hramova zaspala sam sa željom da upoznam i lijepu stranu Kambodže.

Angkor Wat – najznačajniji nacionalni simbol

Veselo jutro uljepšao je osmijeh vozača koji je u dogovoreno vrijeme čekao ispred hotela. Tuk – tukom smo se zaputili u veličanstveni Angkor. Angkor Wat je najznačajniji nacionalni simbol i reprezentira kmersku kulturu i kambodžanski narod. Iako najveći hram, čini tek mali dio cijelog kompleksa. Potrebni su dani da bi se obišlo cijelo područje. Uživala sam istraživati hramove tijekom ranog jutra, a da bi izjegli gužvu vozač se kretao i izvan standardnih turističkih ruta. Vozač je već toliko upoznat s turističkim vođenjem da su mi njegove priče i preporuke određenih hramova bile dovoljne. Osim najpopularnijeg Angkor Wata, tu se nalaze i drugi hramovi. Meni najdraži je Bayron poznat kao ‘hram lica’ nalazi u srcu Angkor Thoma. Za razliku od Angkor Wata, koji izgleda impresivno iz svih kutova, Bayon iz daljine izgleda kao gomila ruševina. Tek kada sam ušla u hram i krenula prema trećoj razini, njegova magija je postala očita. Stalno bi u mene zurilo nekoliko lica, ponekad s visina, a ponekad direktno u oči. Posvećeni različitim budističkim bogovima, hramovi su zaista impresivni.

Jedan od razloga zbog kojeg putujem su priče. Ne nužno da ja pričam priče sa svojih putovanja (iako to sada činim), nego da vidim i čujem priče dalekih mjesta. Hramovi pričaju te priče, a svaki ima svoju. Život koji se odvija oko njih također je uzbudljiv, redovnici odjeveni u narančastu odjeću, djeca koja se igraju u najzabavnijem parku na svijetu, majmuni, slonovi, pa čak i turisti pridonose atmosferi ovog mjesta. Djeca cu vrlo otvorena, neka su me pratila u stopu, ispitivala od kuda sam, kako se zovem i naravno, imam li bombona. Moram priznati da je moje srce nakon ovakvih druženja uvijek bilo puno.

Kambodža nije samo Angkor, nedaleko od Siem Reapa (pola sata tuk – tukom) je jezero Tonle Sap na kojem se nalazi nekoliko plutajućih sela. Mještani gotovo cijelo vrijeme provode na vodi. Plutajuće kuće, škole, trgovine i tržnice. Kada sam se maknula iz grada, dobila sam stvarni uvid kako ljudi žive. Kambodža je siromašna zemlja gdje osmijesi i geste nadilaze jezične prepreke. Nakon nekoliko tjedana iscrpljujućeg putovanja bila sam oduševljena tolikom ljubaznošću, nevjerojatnom velikodušnošću i poniznošću.

Phnom Penh – davno poznat kao najljepši francuski grad

Phnom Penh je glavni grad, ali ga se često na putovanjima preskoči. Za mene je bio uzbudljiv i pomalo zastrašujuć. Davno poznat kao najljepši francuski grad sagrađen u ovom dijelu svijeta, sada je jedan od najprljavijih gradova u kojima sam bila. Na cestama bruje brojni motocikli, jer je to glavni i najjeftiniji način prijevoza. Normalna je stvar na motociklu u vožnji vidjeti tri, četiri ili više osoba (ja sam ih vidjela šest). Mnogi od njih, zahvaljujući maskama koje nose, izgledaju poput liječnika. S tolikim prometom onečišćenje zraka je neizbježno, pa maska nije tako loša ideja. Osjetila sam vrućinu (kako u gradu tako i u hrani), životinje su lutale pored mene, ulice su bogate, smrdljive i bučne, bila je to gozba za moja osjetila. Phnom Penh voliš ili mrziš, ja sam ga s vremenom zavoljela iako nije bilo lako. Sve se događa na ulici, a promenada uz rijeku Mekong odlično je mjesto za promatranje ljudi. Osim lijepe arhitekture, ukusni podsjetnik francuske kolonizacije u Kambodži je kruh ‘baguette’ i lako je pronaći diljem zemlje.

Genocid možda nije omiljena tema ako ste ovdje na odmoru. Ipak, mislim da su muzeji u Phnom Penhu o zločinima ‘Crvenih Kmera’ (‘Khmer Rouge’) vrlo edukativni ukoliko niste upoznati s povješću Kambodže.

Ovo putovanje nije usporedivo niti s jednim iskustvom koje sam imala. Bilo je divno vidjeti bogatstvo i sjaj drevnih ruševina i zapanjujućih hramova, prašnjave zalaske sunca, okusiti začinjenu uličnu hranu i neobične slatke zalogaje, kupovati na egzotičnim tržnicama i izmjenjivati osmijehe s drugima. Da budem potpuno iskrena, ostavila sam komadić srca u Kambodži i veselim se nekom ponovnom susretu.

 

Piše: Kristina Unta Rogić
Blog: Where is Unta