Možda trenutno i sami u svojim hladnjacima i smočnicama imate nešto što vam zapravo i ne treba, ali ste kupili zbog neke dobre reklame ili ste negdje čuli da je to novi prehrambeni artikl koji jednostavno morate imati
Prehrambena industrija živi od toga da mi kupujemo takve stvari, ali ipak je potrebno razlikovati običan marketinški trik od stvarne potrebe za nečime.
Slijedi nekoliko mitova u koje je prehrambena industrija uspjela uvjeriti gotovo cijeli svijet.
Sok od naranče za doručak
Ako ga sami ne konzumirate uz doručak, sigurno ste čašu ili bocu soka od naranče vidjeli u sceni doručka u gotovo svakom stranom filmu. Ludilo oko soka od naranče pokrenula je reklama tvrtke Sunkist iz 1992. godine u kojoj stoji kako “3000 liječnika garantira dobrobiti soka od naranče u prehrani malih beba”.
Naime, nekoliko godina prije tog oglasa, u Kaliforniji je započela masovna sadnja stabala naranča što je dovelo do preplavljivanja tržišta. Spomenuta tvrtka je razvila jeftin sokovnik i prodala gore navedenu priču, a sok od naranče se uskoro našao na svakom stolu u Americi. Praksa se uskoro proširila i po svijetu, bez obzira na to kakav utjecaj na zdravlje i probavni sustav ima konzumacija soka od naranče u rano jutro.
“Ako piješ kavu nećeš narasti”
U 19. stoljeću smatralo se da kofein zaustavlja fizički rast, iako nikada nisu predstavljeni nikakvi znanstveni dokazi u korist te tvrdnje. Iza svega stoji magnat američke prehrambene industrije i vlasnik tvornice žitarica C. W. Post. Na prijelazu u 20. stoljeće predstavio je proizvod “Postum” – zamjenu za kavu bez kofeina na bazi melase i pšeničnih mekinja. Ta anti-kofeinska kampanja je bila jako uspješna, a Postum se i danas može kupiti u Americi.
Bombonijera na Valentinovo nije tradicija
Kada je čokolada tek otkrivena kod drevnih južnoameričkih naroda, ona se konzumirala isključivo u tekućem obliku. Tako je bilo do polovice 19. stoljeća kada je britanska tvrtka J. S. Fry and Sons proizvela krutu čokoladu.
Ubrzo nakon toga tvrtka Cadbury je počela pakirati čokolade u kutije, a Britanci su se odmah pomamili za tim. Prvu kutiju u obliku srca Cadbury je napravio 1868. godine, taman prije Valentinova.
Bijeli šećer nije pravi šećer
Kada su Europljani “otkrili” šećer i počeli ga brodovima prevoziti na svoj kontinent, on se u sirovom obliku spremao u velike bačve, pri čemu je melasa iscurila na dno. Prerađivači šećera tada su zaključili da je pametnije odlučiti se na proces od 32 koraka kojim se šećer rafinira, nego da jednostavno nađu način na koji će ponovno ravnomjerno rasporediti tu melasu po šećeru.
Bijeli je šećer postao norma kad je šećerni gigant “Domino” plasirao u javnost fotografije bezopasnih, prirodnih, ali naoko ružnih mikroba koji su prisutni u smeđem šećeru. Tako su svi prestali kupovati smeđi i prešli na bijeli šećer koji sada nema okus kakav je pravi šećer imao.
Promijenjena je definicija “prekomjerne težine”
Za sljedeći mit zaslužna je farmaceutska industrija. Indeks tjelesne mase je dvoznamenkasti broj koji nam u biti govori jesmo li pretili (BMI iznad 30), imamo li prekomjernu tjelesnu težinu (BMI 25-29) ili nam je težina u granicama normale (do 25). Međutim, tko je odlučio da se osoba smatra preteškom ako joj BMI iznosi više od 25, a ne, na primjer, 26 ili 27?
Za to je zaslužna Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), odnosno njezina međunarodna jedinica za borbu protiv pretilosti (IOTF) koju je vodio profesor Phillip James. Nakon dvogodišnje studije, IOTF je 1997. godine spustio granicu prekomjerne težine s tadašnjih 27 na 25.
Studiju su financirala dva farmaceutska laboratorija koji proizvode neke od najprodavanijih tableta za mršavljenje. Iako je profesor James tvrdio da ga nitko nije natjerao da spusti granicu, istina je da su te kompanije zaradile puno novca kad su ljudi normalne tjelesne težine preko noći postali debeli.
Izvor: Net.hr
