Debaklom Mislava Kolakušića na predsjedničkim izborima otvorilo se pitanje opstanka trećih opcija na hrvatskoj političkoj sceni i mogućnosti da se ugrozi vladavina HDZ-a i SDP-a.
Iako je Miroslav Škoro bio treći kandidat po broju dobivenih glasova, njegova politička aktivnost trenutno je bila vezana samo uz postojeće izbore i zasad nema ambicije da krene u neki oblik stranačke kampanje. Još jedan razlog za razlikovanje Miroslava Škore od trećih opcija je njegovo prethodno članstvo u HDZ-u čime je izgubio mogućnost da ga se gleda kao potpuno novo lice u hrvatskoj politici.
Pogledamo li političke uspjehe trećih opcija u Hrvatskoj, možemo primijetiti kako ih uvijek uzdigne iznenađujući uspjeh na izborima. Prvotni pozitivni šok i veliki planovi nakon dobitka određenih mandatnih funkcija na kraju se zamijene unutarstranačkim svađama koje su isključivo vezane uz interese te kršenjem obećanja koja su prethodno bila dana svojim biračima.
Jesu li glasovi građana dani trećim opcijama poslužili stranačkim pojedincima za dobivanje pozamašnih plaća kroz dobivene mandate? Postoji li ipak nešto pozitivno što su treće opcije donijele?
U nastavku slijedi pregled spomenutih stranaka i njihovih učinaka.
Orah
Stranka “Orah” osnivačice Mirele Holy, bivše članice SDP-a, je u zadnjih nekoliko godina, ako ne računamo 6 mandata „Hrvatskih laburista-Stranke rada“ na parlamentarnim izborima 2011., prvi primjer uspjeha pozadinske stranke koja se afirmirala kroz nuđenje drugačijeg smjera u hrvatskoj politici temeljenog na politici “zelenih” u zapadnim zemljama. 2014. godine stranka je osvojila 9.4 posto glasova na izborima za Europski parlament, što se pretvorilo u senzaciju pošto je tada postojala tek pola godine.
Problemi su počeli već sljedeće godine kada u svibnju 2015. godine ostavku podnose Marina Biti, Željka Barbarić i Dino Krupić, istaknuti članovi stranke. U listopadu 2015. iz stranke izlazi Vlasta Toth. Razlozi ovog niza napuštanja stranačkih redova bili su loša organizacija, pretjerana centralizacija u stranci, izostanak donošenja bitnih odluka na sjednicama središnjih tijela te loša kadrovska rješenja.
Mirela Holy kao predsjednica stranke podnijela je ostavku krajem 2015. godine i poslije toga stranka je praktički nestala uz, mora se priznati, ipak manji udio skandala i stranačkih previranja. Mirela Holy se ove godine našla na SDP-ovoj listi za Europski parlament i očito opet obnovila dobre odnose s vrhom stranke koju je bila napustila.
Most
“Most” je na parlamentarnim izborima 2015. van svakih očekivanja osvojio 19 mandata i došao u poziciju da određuje s kim će ući u koaliciju. Izbor je tada pao na HDZ. Poslije pada Vlade Tihomira Oreškovića i prijevremenih izbora 2016. godine, ponovno su se odlučili na koaliciju s HDZ-om uz novog premijera Andreja Plenkovića.
Problem “Most-a” u tom razdoblju bila je velika neodlučnost kod donošenja odluka i uporno manipulativno svrstavanje na “neodlučni” politički spektar centra. Tijekom razdoblja obnašanja vlasti “Most” nije imao nikakve značajne poteze, a od velikih najava i obećanja nije se ništa ispunilo.
Stranka je zapravo najbolji učinak imala na kadroviranjima svojih članova u javne institucije, razne uprave i nadzorne odbore. “Most” do danas nije jasno deklarirao svoju desnu orijentaciju, iako se u nizu poteza ocrtava prava ideološka pozadina stranke.
“Most” nije podržao Istanbulsku konvenciju, učestalo napada djelovanje Milorada Pupovca te kritizira Željka Komšića, a svjetonazorski “lijevi” članovi Branimir Karačić i Marko Vučetić izašli su iz stranke. Pitanje povezanosti Crkve i “Mosta” je još jedna važna stavka u djelovanju stranke.
Postoje snažne poveznice s kršćanskim svjetonazorom, ali to se uporno nastoji ublažiti ili izbjegavati kao tema. Izjava Bože Petrova kako bi Crkva trebala sudjelovati u izradi novog zakona o pobačaju jedan je od primjera koliko su kršćanske vrijednosti važne za stranku.
Stremljenje “Mosta” prema desnici nije radikalno, ali je bilo dovoljno jako da se prekine druga koalicija s HDZ-om u Plenkovićevom mandatu. Zajednička Vlada s Karamarkovim HDZ-om “Most-u” je ideološki više odgovarala, ali nesposobnost tih kadrova i veliki broj afera bili su dovoljni da Sabor izglasa nepovjerenje. Plenkovićevo zauzimanje desnog centra “Most-u” u drugoj koaliciji nije odgovaralo.
Kasnije razilaženje oko afere Agrokor i smjena trojice ministara zbog iskaza nepovjerenja ministru Mariću značili su kraj suradnje s HDZ-om. Na posljednjim izborima za Europski parlament “Most” nije prešao izborni prag i stranka je ostala bez mandata.
Zadnja njihova aktivnost je podržavanje Miroslava Škore kao predsjedničkog kandidata i za njih možda postoji mogućnost otvorenog svrstavanja na desnicu i ulaska u formiranje novih koalicija koje štite nacionalne i kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj.
Živi zid
“Živi zid” ima svoj početak u aktivnostima Ivana Pernara i Ivana Vilibora Sinčića kod deložacija.
Medijski često popraćeni u scenama obrane raznih obitelji i pojedinaca od postupka deložiranja, stranka je dobila na renomeu i privukla simpatije građana zbog iskreno prikazanih borbi protiv državnih institucija. Ideološka osnova stranačkog djelovanja postali su borba protiv korupcije, banaka, deložacija i članstva Hrvatske u Europskoj uniji.
“Živi zid” je zapravo postao antisistemska stranka koja je često dolazila u sukob s medijima, što je privuklo veliki dio razočaranih birača da im na prijevremenim izborima 2016. kroz prosvjedne glasove daju veliku podršku u obliku 8 osvojenih mandata. Lijepa stranačka priča o borbi za malog čovjeka i alternativan pristup mnogim temama pretvorili su se u obmanu birača.
Ove godine vodstvo stranke pod režimom Vladimire Palfi i Ivana Vilibora Sinčića suspendiralo je Branimira Bunjca i u javnost su ubrzo izašle ružne scene borbe oko zastupničkog mjesta u Europskom parlamentu.
Sinčić, koji se prikazivao kao borac za najugroženije, shvatio je koliko je opstanak “Živog zida” kao stranke upitan pa si je čim brže “sredio” mandat u Europskom parlamentu. Na vagi su bili opstanak “Živog zida” koji doživljava nazadni trend i plaća od 8757 eura bruto. Sinčiću je odmah postalo jasno da treba uhvatiti priliku i oko toga se nije previše premišljao.
Vođenje “Živog zida” temeljilo se na samostalnom sastavljanju izbornih lista od strane vodstva, samovoljnom i netransparentnom trošenju novca i kontroli članova stranke. Palfi i Sinčić profitirali su na račun stranke i pokazali da su osobni materijalni interesi bili pozadina svih ranijih aktivnosti.
Kraj Mislava Kolakušića?
Završetkom prvog kruga predsjedničkih izbora i debaklom Mislava Kolakušića otvorilo se pitanje njegovog daljnjeg angažmana u politici. Svima je poznat rad bivšeg suca Trgovačkog suda u Zagrebu i njegovo osnivanje građanske incijative “Antikorupcija”.
Višegodišnjim odrješitim i hrabrim upozoravanjem na razinu korupcije u hrvatskom sudstvu Kolakušić osvojio je mnoge simpatije građana koje su mu kasnije omogućile početak političkog angažmana i osvajanje jednog mandata u Europskom parlamentu.
Predsjednička kampanja koju je sada vodio mnoge je iznenadila. Tijekom nje je u javnost isplivala njegova “autokratska” strana koja na prethodnim europskim izborima nije uopće bila vidljiva.
Saznali smo da je njegova želja politički sustav u kojem predsjednik donosi sve važne odluke i slušali smo gotovo mahnite najave ukidanja županija, gašenja 100.000 radnih mjesta, kompletne izmjene sudstva i “lova na vještice” kada su u pitanju porezi i gospodarski kriminal.
Najavljene promjene bile su izrečene sa stajališta legalista, ali toliko razbacivanje reformama ostavilo je dojam da bi brzina njihova provođenja ozbiljno završila u domeni kršenja Ustava.
Kolakušićeva kampanja se zapravo bila svela na otkrivanje njegovih stvarnih namjera koje su iznenadile i razočarale dio birača. Možemo pokušati biti realni pa reći da je Kolakušićeva komunikacija ostavila dojam neozbiljnosti i manjka transparentnosti.
Prikazane promjene “preko noći” jednostavno nisu dovoljno realne da bi ih shvatili ozbiljno, a u par tjedana “sipati” najave koje su birači prvi put čuli i za koje im nije dano dovoljno vremena da daju svoj sud nije potez kandidata koji odgovorno i iskreno provodi svoju kampanju.
Jedino što na kraju sigurno nije ostalo upitno je Kolakušićev mandat u Europskom parlamentu koji je zaslužio glasovima građana, no diskrepancija između dviju kampanja je bila prevelika zbog čega je narušeno povjerenje birača i nije sigurno znamo li zapravo koje su prave Kolakušićeve namjere.
Nemamo informacije o daljnoj Kolakušićevoj političkoj aktivnosti i hoće li udruga “Antikorupcija” nastaviti s djelovanjem, ali najavljeno povlačenje i izjava kako se neće sudjelovati na nadolazećim parlamentarnim izborima opet nas podsjećaju na neke ranije obrasce ponašanja trećih stranaka kada se doživi debakl koji stavlja pod upitnik njihovu opstojnost.
