Razdoblje pandemije koronavirusa otvorilo je pitanje važnosti hrvatske poljoprivrede.
Ljudi su u samim počecima širenja virusa osjetili kako će doći do određenih restrikcija i drugačijeg načina rada trgovina pa su doslovno okupirali sve šoping centre i kupovali velike količine hrane. Nagla kupovina osnovnih namirnica i zastoji robe na graničnim prijelazima podigli su razinu svjesnosti o važnosti hrane i njene dostupnosti.
Srećom, tada nije došlo do kriznih trenutaka i zalihe su bile dovoljne te su građani mogli bezbrižno kupiti sve što im treba, ali postali smo svjesni činjenice da Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za samodostatnost.
Porazni podaci
Što uopće znači samodostatnost u proizvodnji hrane?
Organizacija za prehranu i poljoprivredu u sklopu Ujedinjenih naroda (poznatija kao FAO) koristi omjer samodostatnosti tzv. SSR (self-sufficiency ratio) kojim se mjeri koliko je pojedina država samostalna u proizvodnji hrane.
Omjer može biti mjeren u kalorijama ili volumenu hrane koji zemlja proizvodi, a izračuni se uglavnom temelje na proizvodima koji su bazični i predstavljaju osnovu proizvodnje. To su riža, pšenica, kukuruz i ostale žitarice.
Hrvatska prema ovom kriteriju zapravo ne stoji uopće loše jer se na službenoj stranici Ministarstva poljoprivrede može naći podatak za 2016. godinu o samodostatnosti u kategoriji žitarica od 129,32 posto.
Kako onda Hrvatska nema potrebnu samodostatnost u proizvodnji hrane?
Problem su ostale kulture tj. kategorije. Hrvatska proizvodi manje od 50 posto svojih potreba kod mlijeka, 60 posto potreba voća i 70 posto potreba u kategoriji mesa. Iako imamo poželjnu regionalnu raznolikost, izvore vode i prirodne karakteristike koje bi jamčile mogućnost uzgoja širokog raspona proizvoda, rezultati hrvatske poljoprivrede su jako skromni.
U Europskoj uniji hrvatska poljoprivreda ima udio manji od 1 posto, dok po zaposlenima u tom sektoru negdje oko 2 posto. Hrvatska se prema Eurostatu nalazi na 24. mjestu u Europskoj uniji po iskorištenosti poljoprivrednih zemljišta, a bruto vrijednost hrvatske poljoprivrede po radnoj jedinici je na samo 44 posto prosjeka zemalja članica.
Problemi u poljoprivredi su mnogobrojni. Hrvatska ima limitirane kapacitete, manjak specijalizacije, neodgovarajuću strukturu produktivnosti i male prihode zbog manjka znanja, tehnologije i opreme.
Razrađen sustav navodnjavanja ne postoji, zastarjela postrojenja nužno uvjetuju i veće troškove proizvodnje, a damping cijene još su jedan faktor koji utječe na neisplativost rada. Lanci nabave su loše organizirani, a sve dijelove Hrvatske koji su se tradicionalno bavili poljoprivredom danas muče problemi kao što su intenzivna depopulacija i staro stanovništvo.
Uvoz hrane od preko 3,5 milijardi eura možda je najviše uništio mnoge hrvatske poljoprivrednike i farme i time se još niti jedna hrvatska vlada nije ozbiljno pozabavila.
Reforme bez hodograma
Dolaze nam ubrzo izbori i poljoprivreda je važna tema u kampanji. Mantra predizbornih kampanja u tom kontekstu je uvijek Slavonija i sve političke opcije imaju redovito u svojim programima velike planove za tu regiju.
Od silnih višegodišnjih projekata koji su trebali izgraditi sustave navodnjavanja u Slavoniji, financirati slavonske poljoprivrednike nepovratnim sredstvima i uložiti u infrastrukturu dobili smo samo veliki broj iseljenih stanovnika i korisnika socijalne pomoći te uništenu slavonsku poljoprivredu.
U ovom trenutku jedini dostupni predizborni program od svih većih stranaka objavila je Restart koalicija pa u njemu možemo vidjeti koliko su ljudi koji žele voditi državu neupućeni u stvarne probleme hrvatske poljoprivrede.
U programu Restart koalicije piše kako će njihove reforme uključivati digitalizaciju i automatizaciju poljoprivrede. Na koji će se način to provesti i s kojim novcima? To su ogromna ulaganja i nije baš jasno jesu li članovi Restart koalicije svjesni s kakvim ciframa se razbacuju i kako kompleksne višegodišnje procese svode na općenite izjave bez sadržaja.
Nadalje, žele udvostručiti poljoprivrednu proizvodnju u 10 godina i riješiti problem samodostatnosti. 10 godina je svakako dug period u kojem se mogu odraditi brojne reforme, ali drži li to vodu kada znamo da se promjenom vladajuće stranke u Hrvatskoj kompletno mijenja politika u sektorima. Ne postoji kontinuitet reformi i davati ovakva proročanska obećanja je potpuno deplasirano.
Rješavanje problema samodostatnosti zvuči kao vrlo lako obećanje, ali svladavanje tih poteškoća značilo bi preustroj čitave hrvatske poljoprivrede. Samo pokušaj smanjenja uvoza hrane znači borbu s interesnim lobijima i prevelika očekivanja od hrvatskih poljoprivrednika na trenutnoj razini mehanizacije.
Ostatak obećanja poput rješavanja problema poljoprivrednih zemljišta, povlačenja EU sredstava, stopostotne potpore poljoprivrednicima ili razvitka sustava veletržnica i burze poljoprivrednih proizvoda previše su općenite formulacije.
Sve stavke programa zajedno skrivaju izostanak sadržaja i ne daju jasne hodograme aktivnosti koje bi dovele do ostvarenja ciljeva.
Pročitajte još…