“Šefe, ovaj brko je pri jednom spajanju tvrtki malo previše zastupao naše interese pa su ga… Znate…” Znam, Mikri, znam”, kaže pomirljivo Šef i sjeti se da se aktualni službeni nasljednik ovog brke jedno vrijeme neuspješno bavio nabavom audio-tehnike.
Od prvoga dana u svojoj vili u Zavojitoj ulici novom vlasniku je nešto smetalo. Kada bi pogledao kroz velike prozore prema vrtu osjećao je da mu nešto pritišće oko zlokobno poput mrene. Izluđivalo ga je to, pogotovo u jutra kada bi se probudio malo kasnije ili bi mu tajnica donijela kavu koja se već malo ohladila. Osim dva-tri posjeta prijateljima u inozemstvu nije baš bio voljan išta raditi jer ga je mučio taj prokleti pogled.
Njegov čovjek od povjerenja i dobar prijatelj Mikri bio je vrlo zabrinut. Mislio je da će Šef biti sretniji u svojoj novoj vili, ali nije znao što ga toliko tišti. Zato je Mikriju kasnije bilo jasno zašto se neobjašnjivo obradovao jedno jutro početkom ožujka kada se Šefov glas prolomio pustim hodnicima vile u Zavojitoj ulici: “Mikriii!!! Nema povratka na staro! Treba nam promjena. Tko je ovo? Izgleda mi poznato”, upita nervozno ali nekako veselo Šef. “Pa povijest ga pamti kao prvog šefa tvrtke”, odgovori začuđeno Mikri pa nastavi: “iako nemamo baš puno povjerljivih podataka o tome, ali možda Vam je poznat s novčanice od…” “Pa tako je, znam ga s novčanice”, prekine ga Šef. “Dovoljno je da ga tamo gledam, miči ga odavde”.
“Ovaj mi je poznat”, nastavi vlasnik vile: “Je li on onaj brko što je modernizirao tvrtku, dao veća prava radnicima…” Mikri mu odmah povladi vidjevši u kojem pravcu ovaj razgovor ide: “Ma da, Šefe, a usput je i švrljao kojekakve pjesme i – zamislite – dopunjavao tuđe. Da mičem?” Šef na to samo blago zatvori oči i spusti bradu. Dovoljan znak.
Već za sljedećega se ohrabrio sam pomoćnik: “Ovaj je radio na fuziji naše tvrtke s tvrtkama s kojima smo raskinuli suradnju.” Šef samo rukom odmahne prema vani.
“Ovaj nije htio nikakve fuzije, želio je još davnih dana da tvrtka funkcionira samostalno.” procijedi Mikri. “Odmah miči, on mi je blokirao pogled prema onom hrastu”, procijedi Šef.
“Šefe, ovaj brko je pri jednom spajanju tvrtki malo previše zastupao naše interese pa su ga… Znate…” Znam, Mikri, znam”, kaže pomirljivo Šef i sjeti se da se aktualni službeni nasljednik ovog brke jedno vrijeme neuspješno bavio nabavom audio-tehnike.
Učiniše dva koraka dalje: “Ovog su uhitili ovi iz čijeg smo sindikata mi osnovali svoj. Idu svi pa mora i on.” Mikri samo slegne ramenima, obriše rukavom kapljice znoja s čela, zavrne rukave, sagne se i uz blagi, jedva čujni jauk zbog križobolje podigne i šestog tipa.
Ostao je još jedan. Svjetlo se na njemu lomilo tako da mu je namršteni pogled izgledao još oštrije. Znao je što ga čeka. I Mikri i Šef znali su da je on posljednji koji je izvukao tvrtku iz nesretne fuzije. Neki mu to do danas nisu oprostili, drugi će ga zbog toga do groba voljeti. Došao je red da i on napusti predvorje vile u Zavojitoj ulici.
Svi su otišli. Šef je ostao sam i sretan.
Mikri se zaputio pronaći novo mjesto za umirovljenu postavu, a Šef je umoran ali zadovoljan sjeo u fotelju i konačno nesmetano pogledao prema vrtu. Nestalo je onog pritiska u oku. Pogled prema vani bio je čist, neometan duhovima prošlosti.
Iako nije njegov prvi izbor, baš je danas poželio uzeti u ruke jednu dobru stvar Gabriela Garcije Marqueza. Otvorio je nasumce stranicu i pročitao samo jednu rečenicu: “Mudrost nam dolazi kad nam više nije od koristi.”
