Riječka sirotinja na glečerima Spitsbergena (a ne na fonji Platka)

Toga su dana tri Norvežina opremljena puškama, fler ganom, zlaćenim pramenovima i bordo Klattermusen soft shell jaknama na 60%-tnom popustu mrzila školu te odlučila organizirati kratak hajk na jedan od lokalnih vrhova. Pozivnicu su odaslali svim ljudima dobre volje. Jedini uvjet je bio da “znaš da primaš šalu i da daješ. Znaš ono da… i da daješ”. Igrom slučaja, te subote tamo sam se našao i ja.

Piše: Boris Erceg brotherside

U svježe neurednoj (koliko se u dan i pol unerediti da) sobi 215 na prvom katu kolibe broj 3 Student Guesthousea na Spitsbergenu, otočje Svalbard. Više o pozadini tog puta od trnja do leda moći ćete saznati u zbirci basni “Od Dolca do Trøndelaga s 20 kila viška” koja je u pripremi.

Zbog vrlo lošeg psiho-fizičkog stanja većinom uzrokovanim višegodišnjom zlouporabom Zvijezde lagane majoneze i izostankom interneta u kolibi 3, odlučio sam okrenuti novu stranicu u životu i u ruksak na brzinu potrpao profi robu posuđenu od prvih hrvatskih sveučilišnih alpinističkih entuzijasta i poljskog biooptičara. Budući da sam tek nedavno naučio okvirno gdje je Drenova, nisam se previše upuštao u detaljnu analizu rute. Zapravo, nisam imao pojma ni gdje idemo ni gdje je sjever, ali nešto sam načuo da sutra možda ne postoji pa daj da odmah probam sve.

Naravno, samo dan prije, džiberski me hrvatski mentalitet (iako pursuing PhD at NTNU and paid by NTNU), kao onomad na Kubi, uvjerio da je kupnja boce vode od 25 kruna=kuna (dok djeca u Africi gladuju) vrlo loša investicija. Stoga me u zadnji čas Indijac (Munjizir) spašavao. Tek je prva grapa (koju su popratile prva kaplja znoja i teško disanje kroz devijantni septum) polako potisnula misli o možebitnoj aromi pohranjenoj u toj boci. Kroz glavu mi je prolazilo najgore – piletina s curryjem, meso iz tortilje, norvežinska piletina iz REMA-e 1000, Petar Dragojević, Vlatka Pokos.

Krenuli smo. Družina je bila satkana redom od Norvežina i Nizozemaca. Petnaestak ljudi koji će u iduća dva tjedna na kolegiju “Arctic Offshore Engineering” provesti ukupno 70 sati. Putem je, kažu, bilo ludo. Mnogi su zastajali, divili se prirodi i visokim rezolucijama svojih mobitela. Nekoliko puta održao se i Skandinavcima omiljeni coffee break uz što manje neobaveznog razgovora. Mene to nije zanimalo. U tim trenucima borio sam se za vlastiti život. Ruksak težak možda tri kile osjetio sam jasno kao sve one boce plina i najlone špeže donesene na šesti kat (“–Imate šta za prijavit? –Samo špežu.”). Mnogi kamen na koji sam procijenio da je sigurno stati odlučio je otklizati i pružiti mi priliku provjere praktičnog znanja o momentu inercije. Izbjegavajući dubok snijeg upadao sam u još dublji. Indijska voda – zaleđena. Kao i vrhovi jednomjesečne brade. Jedinog saveznika pronašao sam u Gore-Tex cipeli (ženski rod jednine – najčešće mjera za kvalitetu: “–Bibo, ja sam tu dolje u Peku, ajde spusti se, imaju kvalitetnu zimsku cipelu. –Ne treba mi to, daj. –Ajde ne sviraj, ja ću ti kupit.”), iako sam je šmugnuo na bezobraznom popustu. No, nasmijane Nizozemce koji su pozdravljali u prolazu i norvežinske cure koje su me ponovno prestizale nakon svake pauze za kafu nisam gledao s prijezirom, već su me učinili jačim. Poput Kalmana Žihe svojedobno, odlučio sam ne odustati. Za svoju majku, za djevojku. Za svoj grad, za Dolac. Pa makar me ubilo! O ovoj uvijek vrućoj problematici više u zbirci feljtona “Od Caorlea do glečera u 40 dana”.

Nekoliko sati, desetak kilometara i jedan skliz s gotovo vertikalnog 3-metarskog snježnog zida, koji samo srećom nije završio slomljenim laktom (boli me dok oo pišem) ili vlasištem, poslije, bio sam dobro. Vraćaju mi se sva osjetila. Promatram svijet oko sebe. Upijam. Nagrada za minuli rad dolazi u obliku nekih od najdojmljivijih prizora života mog. Beskonačne površine bez ikakve vegetacije izmiješane oštrim kamenjem i snijegom u sjeni okolnih zaleđenih 800-tnjaka. U daljini more pod tankim slojem leda i još deseci čudesnih bijelih planina. I tragovi u snijegu neidentificiranog biljojeda.

Prvo što ljudi pomisle kad čuju Svalbard je – “ki je to kurac?!”. Oni koji su ipak čuli za nj, dakle rijetki, pomisle na polarne medvjede. Već po ulasku u gejt 20 aerodroma u Tromsu upozoreni smo na engleskom, njemačkom i ruskom – “Take the polar bear danger seriously”. Isto se nastavlja na samom otoku. Preparirani medvjed na izlazu s aerodroma te jedan od nekoliko prometnih znakova s likom polarnog medvjeda na svijetu. Bivši rudarski, danas istraživački i turistički gradić Longyearbyen najsjeverniji je trajno naseljeni grad na svijetu te administrativno i još kojekakvo središte Svalbarda, otočja koje broji oko 6000 žitelja, od kojih samo 3000 otpada na ljude. Na 50-ak kilometara većinom zaleđenih gradskih cesta prometuje i jedan Porsche ruskog vlasnika. Kretanje izvan granica grada nije dopušteno bez posjedovanja oružja. Za shvaćanje ozbiljnosti situacije redovito se brinu i profešuri s faksa nekim lijepim brojkama i sjećanjima. Tako se godišnje u samoobrani ubije u prosjeku tri medvjeda, no ni oni uglavnom ne ostanu dužni. Krv za krv. Bezrazložno ubijanje medvjeda strogo je zabranjeno i kažnjivo, a razlog postaje valjan tek kad vam se isti približi na manje od 50 metara. Do tog trenutka, prepušteni ste ispuštanju zvukova i natezanju fler gana u nadi da će se medvjed uplašiti i pobjeći. Inače, polarni medvjedi u sprintu postižu brzinu do 60 km/h. Iako nemaju običaj posjećivanja grada, jednom godišnje ipak malo svrate da pozz ekipicu te su kroz godine primijećeni ispred kuća, fakulteta, škola, vrtića, itd. Samo naoko fini, polarni medvjedi nemaju časti, pa tako napadaju i slabije od sebe – žene i djecu.

Stoga, nisu potrebna nikakva posebna pravila niti raspodjela dužnosti. Svaki član družine krajičkom oka posmatra svijet oko sebe, želeći, istovremeno, doživjeti i izbjeći susret s tim nečasnim bićima. U jednom trenutku, nakon nekoliko sati hodanja (i povrata osjetila) na obližnjem brežuljku primjećujem kretanje nečovjekolike mrlje. Upozoravam vođu puta koji kroz kanoćal potvrđuje moju ekspertizu. Iako smo od mrlje udaljeni par kilometara, družina staje, djevojkama se podižu obrve, a sve manje simpatični Nizozemci konačno prestaju pričat. Gotovo nečujno zazivam Isusa Krista. Vitalni vođa puta kao u horor-filmovima predlaže podjelu družine u dvije skupine. Par trenutaka kasnije nalazim se među desetak ljudi koji kreću prema mjestu gdje je viđen medvjed. Znatiželja lako pobjeđuje strah, koji se dodatno smanjuje odmjeravajući profil ljudi oko sebe. Računam da sigurno i medvjed kuži da prvo treba napast pjegavog lika u svjetlećoj jakni, zatim još nekoliko morona pa tek onda eventualno mene. Svejedno, krajičci očiju zauzimaju ¾ očne površine, a moj podli um ‘vata krivinu* i zavlači moje tijelo duboko u sredinu skupine, na sigurno. Kako se uspinjemo na brežuljak, vidljivost postaje sve manja (ne zbog magle), a osjećaj sve luđi. Puška i fler gan već su spremni, kao i moj niski skip te lakat za guranje Nizozemaca da pobliže vide što se zbiva. Napetost je na vrhuncu. Nažalost, medvjed se ne udostaja ni poslat pozz pa se i razočarani i sretni vraćamo istim putem. Nakon desetak minuta, krajičci poprimaju svoju prvotnu površinu, gruvaju se putne kave i vade mobiteli.

* ‘vatati krivinu – izbjeći obveze (najčešće kućanske prirode) u zajednici ljudi koja živi zajedno; eskivirati: “–Ma daj, pa vrati jebeni telefon na mjesto. Ti i Sandro stalno ‘vatate krivinu. –Ali ni ti ne stavljaš telefon na mjesto Rista, evo danas sam ga ja vratio umjesto tebe. –Da, ne vraćam, da. Al’ ja to radim manje!”

Načas se pojavljulje Sunce. Skidam rukavice, posežem za mobitelom i tek tada shvaćam koliko je zapravo hladno. Minus devet na suncu. Oktobar, šta. Gruvam par slika, što krajolika, što Nizozemaca s uzdignutim palčevima i stječem pravo na 5%-tni invaliditet prstiju. Boja koja prekriva zahvaćeno područje podsjeća na rumene obraze bogatih učenika (kasnije gimnazijalaca) O.Š. “Brajda”. Nažalost, norveški zakon ne poznaje srednjoškolsko KVIG (Kvarner Vienna Insurance Group) osiguranje od 40 kuna (prošireni paket) koje mi je svojedobno pokrilo nekoliko stotina Super Bock pišalina u Portugalu. Šteta, morat ću se zadovoljit besplatnim zdravstvom, 40-dnevnim godišnjim odmorom i 13. plaćom.

Odmorni Norvežini očito se natječu za nagradu “norvežinski pustolov mjeseca” pa kao medvjeđi surogat za silazak preskaču utabani put i odabiru 300-metarsku padinu obloženu oštrim stijenama, otopljenim snijegom i pod njime dobro skrivenim ledom. No, sat vremena poslije sad već pioniri hajkinga živi i zdravi dolaze do podnožja zloćudne Šećerne planine i pobjedonosno ulaze u grad Longyearbyen na 78 stupnjeva zemljopisne širine, gdje pivo teče kao vino, a žene se skupljaju kao lososi u Capistranu. Jedni slave kao Drogba, drugi pale after-hajk garu, a treći pak odlaze u obližnji Coop Nordpolet i uspjeh zalijevaju mlijekom od 36 kuna i 400 grama norvežinske piletine za samo 69,99.

Nije kraj. Do koliba ima dobrih 30 minuta leda. Jednadžbe dinamičke ravnoteže odavno sam savladao. Dolazim u kolibu 3 i opet nemam internet. Ni ne treba mi. Otvaram tax free Džeki i temperiranu kolu. S police hvatam najprljaviju čašu i stvaram smjesu koja toliko podsjeća na moj grad. Ipak, nije me briga ni za čašu ni za grad, jer danas sam ja kralj Longyearbyena.


PODRŽITE NAS
Pratite nas na Facebooku!
DONACIJE

Ako želite podržati slobodno novinarstvo i Planet.hr možete donirati putem stranice za donaciju: Donacije