A narod? On zagrize sve pa tako i za lučonoše uzme one koji im nikada ne žele pokazati svjetlo dana, već ih samo vode sve dublje u pećinu. A dublje u pećini nalaze se oni najprimitivniji, najsiroviji, oni koji svijet mijenjali lomačama, giljotinama i noževima.
Trezvenost nikada ne može proizaći iz mase. Masa može rušiti planine i pokretati revolucije, masa može promijeniti trendove i činiti pozitivno, ali samo kada je vođena. A samu sebe masa ne može voditi. Pokazalo se to i u slučaju silovanja – potresa koji je iz okolice Zadra zatresao čitavu Hrvatsku.
Nećemo ulaziti u sam slučaj. O tome ste već mnogo čuli, a tek ćete se naslušati i nagledati čitavoga slučaja kroz ove i one medije. Ovdje se profilira problem iracionalne mase, koji pak opet izlazi iz drugog problema.
Precepcija i djelovanje pravosuđa
Pođemo li od pretpostavke da naše pravosuđe djeluje zadovoljavajuće, kako tvrde pojedinci iz tog sustava, onda je problem samo jedan: neinteligentno društvo koje se napali kada određeni problem zakotrljaju interesne skupine i tada vrše pritisak putem gomile.
Neuvjerljivo? Procijenite sami.
Pođemo li od pretpostavke da je hrvatsko pravosuđe po percepciji neovisnosti najlošije u Europskoj uniji (https://www.nacional.hr/percepcija-neovisnosti-pravosuda-najlosija-u-eu/), onda se pogled ponešto mijenja. Ako netko koga plaćaš ne radi dobro svoj posao, logično je da će ga maknuti s tog mjesta i postaviti nekoga drugoga. Ako to nije moguće, onda ćeš jednostavno ti raditi taj posao. Masa ne može tek tako maknuti pravosuđe (neki prizivaju micanje određenih političkih grupacija već desetljećima pa ne uspijevaju, a kako će tek smijeniti pravosudni sustav).
Logična je zato društvena frustracija pravosuđem. Logično je zato i da je gomila uzela pravdu u svoje ruke kada je sudac na slobodu pustio osumnjičene za silovanje. Ostaje zaista pitanje bi li ih se smjestilo u istražni zatvor da se na sve strane nije pozivalo na njihovo zatvaranje, da nisu po društvenim mrežama i pojedinim medijima objavljena njihova imena i fotografije, da se nije pozivalo na njihovo linčovanje…
Online bojna u misiji linča
Ali gomila kao gomila – nema mjeru. Online bojna, ekipa kojoj je najjače (i jedino) oružje tipkovnica, udarila je iz svih oružja – ukrcavši se na vlak onih trezvenih koji su željeli poručiti da način kako je slučaj tretiran nije pravi način. Jedva su dočekali da mogu na sve strane pozivati na ubijanje, klanje i kastriranje. Presudili su bez suda svima u slučaju (slatko podsjeća na neka bivša vremena, zar ne?). I time potpuno razotkrili i žrtvu čitavoga slučaja, u želji da je – kao – zaštite. Saznalo se ime osumnjičenih, fotografije, saznalo se mjesto gdje se gnjusni čin odvijao, sve se nacrtalo, ostalo je samo povezati točke…
Bravo, zaista im je stalo do žrtve. Kako da ne. Jedva su dočekali slučaj u kojem će moći izbaciti iz sebe ono najbestijalnije ne razmišljajući uopće o posljedicama i šteti koju čine djevojci koja je prošla pakao.
Poseban kolosijek su pojedine poznate osobe koje su si uzele za pravo krojiti javno mišljenje i biti vikači mutavoga naroda. Njihova naglo probuđena empatija se već drugi, treći put razvlači preko hrvatskih (i susjednih) medija. Pronašli su novu frontu za revitaliziranje svojih ugaslih (čitaj: nikad upaljenih) karijera. A narod? On zagrize sve pa tako i za lučonoše uzme one koji im nikada ne žele pokazati svjetlo dana, već ih samo vode sve dublje u pećinu. A dublje u pećini nalaze se oni najprimitivniji, najsiroviji, oni koji svijet mijenjali lomačama, giljotinama i noževima.
Zaključio bih s: O tempora, o mores!, ali ovo je 2019.
F. M.
