Došli su tako opet na svoje oni koji su u šali po društvenim mrežama pisali da jedva čekaju da se sve vrati u normalu i da se nastavimo svađati o ustašama, partizanima, ´45. i ´91. Eto, nismo se vratili u normalu, ali smo se počeli svađati o stvarima iz normale.
Tekli su tjedni i tjedni, a već se počelo ozbiljno prigovarati da se (novoizabrani) predsjednik Republike Hrvatske premalo i gotovo nikako ne pojavljuje u javnosti i da ne daje izjave. Njegova povučenost je okarakterizirana kao nedostatak i pretpostavljalo se da će to biti njegov modus operandi tijekom mandata.
Ali, kvragu, pa mora tu i tamo nešto kazati, zar ne? O, da. Mora. I to je problem.
Ostavimo po strani priču o jasenovačkom logoru, ulozi HOS-a u Domovinskom ratu, spornom pozdravu i svemu što se veže za ove teme. Time neka se bave povjesničari i to oni kojima je to uža specijalnost.
Ovdje se valja pozabaviti samo jednom rečenicom. Rečenicom koju je Zoran Milanović izrekao na temu HOS-ove spomen-ploče u Novskoj: -To treba maknuti, baciti negdje.
Da, baciti negdje. Nije dugo trebalo da Milanović, u vremenu kada hodamo po žici kako bismo odagnali virus koji nam je državu bacio na koljena, opet raspiri stare vatre.
Došli su tako na svoje oni koji su u šali po društvenim mrežama pisali da jedva čekaju da se sve vrati u normalu i da se nastavimo svađati o ustašama, partizanima, ´45. i ´91. Eto, nismo se vratili u normalu, ali smo se počeli svađati o stvarima iz normale.
Hvala, Predsjedniče. Hvala Vam od srca! -To treba maknuti, baciti negdje.
