Ne treba letjeti u nebo nakon pobjede nad Španjolcima, ali treba priznati da su Šipić, Mandić i Vranković fajteri koji bez kompleksa mogu u čizme starih Kauboja Metličića, Balića i Džombe
Ispratili smo ih s nikad manjim očekivanjima, a sad opet od njih očekujemo medalju. I sami su krivi za to! Naši rukometaši učinili su malo čudo pobjedom nad Španjolskom, ali učinili su još veće čudo po tko zna koji put: skeptične su opet oživjeli.
Naš čudni mentalitet čija je glavna karakteristika i sinonim – amplituda još je jednom naše sportaše ispratio na prvenstvo sa skepsom. Nešto slično kao Dalićeve dečke u Rusiju.
S još manjim očekivanjima ispratili smo rukometaše u Njemačku računajući kako je tu nešto one stare garde, a mnoštvo mladića koji nisu toliko dobri.
I dobro smo se prevarili.
Stasali novi fajteri
Ne treba letjeti u nebo nakon pobjede nad Španjolcima, ali treba priznati da su Šipić, Mandić i Vranković fajteri koji bez kompleksa mogu u čizme starih Kauboja Metličića, Balića i Džombe. Potpomognuti iskustvom Horvata, Štrleka i Duvnjaka prkosimo logici jer nam se pred očima rađa nova generacija spremna za najviše domete.
Možda ne uhvatimo medalju na ovom prvenstvu, ali domete se dostiže postupno. A potencijal ponovno imamo, to je dokazala pobjeda nad Španjolcima. Da ne bi sve bilo idealno, pobrinula se vruća glava u nekoliko situacija kada smo žurili u kontrama i ofenzivna blokada na našem 20. golu. Ali crne rupe u našoj igri već polagano postaju naš zaštitni znak.
Zaštitni znakovi
A protiv aktualnih europskih prvaka profilirala su se tri zaštitna znaka. Željko Musa je iskustvom dominirao na crti i Španjolcima trpao kadgod i kakogod se sjetio. Svaki put kad bi vanjska linija ostala bez ideje, spuštala se lopta Musi i to je bila banka. A sef u toj banci bio je 33-godišnji Marin Šego. Čudo kako svako veliko natjecanje rodi nekog novog heroja, a u Njemačkoj je to ovaj samozatajni Međugorac. I onda takav tip, koji bi mogao nakon ovakvih utakmica mogao hodati nosom parajući nebo, izjavi:
“Hvala Bogu da me ide, da ostane ovako ne bih se ljutio. Ma da imam i osam obrana, samo da pobjeđujemo”, kazao je Šego.
A za kraj, najslađi dio.
Zašto je Lino i ako izgubimo sve do kraja najveći?
Svako malo se u komentarima u tekstovima o našim rukometašima nađu „stručnjaci“ koji omalovažavaju izbornika Lina Červara tvrdeći da nema pojma tko mu je na parketu, tko je na kojoj poziciji i da mu igrači vode sastanke.
Lino možda na time-outu previdi da ima isključenog igrača, ali to je zato jer Lino radi na drugoj razini. Mago di Umago razmišlja drugačije. I često ga se kritizira pa je i na ovim stranicama izraženo čuđenje zbog nepozivanja Filipa Ivića, ali on zna. Pa je potegnuto pitanje zašto nije u momčadi Halil Jaganjac, ali hajde mu prigovori kad sve funkcionira.
Gleda tako Lino i kako nam se igrači u napadu troše igrajući šest na šest i kako se Duvnjak mrcvari. I zato Lino mrtav-hladan u najvažnijoj utakmici dosad ubaci opciju da napad kada smo na +2 ili +3 igra bez vratara. I to upali.
Zato je Lino velik. I zato je Šegina šega Linova šega.
F.M.
