Sinoćnja Hrvatska je dokazala ono što je na Svjetskom prvenstvu postavljeno kao teza: u stanju smo izvoditi gegenpressing koji danas vjerojatno pomno analizira i Jurgen Klopp.
Minuta je 93. Imamo vrapca u ruci, 2:2 je a bod protiv Španjolaca drži nas nositeljima u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Traje opsada španjolskih vrata, a na centru terena nitko ne čuva dva Španjolca kojima samo treba lopta i imaju 2 na 1 s Lovrom Kalinićem. Klupa urla da se netko vrati i čuva napadače Furije. Šime Vrsaljko odgovara Zlatku Daliću da ide zabiti gol, izbornik mu odgovara da ostane, a desni bek ponavlja da ide po gol. Ostalo je povijest.
Glad za pobjedom
U samo tih nekoliko trenutaka stala je čitava čarobna formula koja je Hrvatsku vukla u Rusiji i koja se sinoć reaktivirala pred prepunim Maksimirom.
To je simbolika i slika koja mora ići u povijest. Mi u zadnjoj minuti napadamo s 11 igrača, samo je golman nedostajao i zato sam rekao da nas je dragi Bog nagradio. Mi s klupe smo bili spremni ući u teren da prekinemo eventualnu kontru. Vikao sam ali nitko se neće vratiti. Kaže mi Šime Vrsaljko idem ja zabiti gol, a ja mu odgovaram da neka ostane. Ponovio je isto da ide postići zgoditak i mi zabijemo. To govori sve o karakteru ovih igrača, njihovoj moći, snazi, kompaktnosti i baš zbog toga su zaslužili pobjedu, rekao je Dalić.
Sinoć je opet slavilo srce ponosno. Možda nije bila tehnički naša najdotjeranija izvedba, možda je bilo minuta kad bi obrana plivala nakon ubacivanja lopte s poludistance, možda smo bili pretromi pred španjolskim brzancima, možda se zazivao i pravi defanzivni vezni da spriječi kreaciju. Možda je sve to bilo tako. Ali…
Gegenpressing na hrvatski način
Ali sinoć je majstor Dalić pokazao novo taktičko lice Hrvatske koje je donedavno bilo nezamislivo. Nekoliko godina unatrag u analizama se podcrtavalo kako je naša reprezentacija osuđena na tehničko dominiranje nad protivnicima jer nemamo dovoljan broj agresivnih i brzih igrača koji mogu držati pritisak. Tada se u tom kontekstu stavljalo tek Marija Mandžukića i Ivana Perišića. Skoro pa se zdvajalo nad sudbinom momčadi koja se teško može nositi s trendovima u nogometu.
Više ne. A tek dolaze čuda motorike: Vlašić i Brekalo.
Sinoćnja Hrvatska dokazala je ono što je na Svjetskom prvenstvu postavljeno kao teza: u stanju smo izvoditi gegenpressing koji danas vjerojatno pomno analizira i Jurgen Klopp. Ovih 90 minuta dokaz je i koliko se toga skriva u glavi. Tko bi pomislio da Ivan Rakitić ima onu brzinu kojom je nanizao četiri, pet Španjolaca? Šteta jedino što je umjesto dodavanja Kramariću pucao na gol, ali teško mu je zamjeriti. I jedan i drugi su dokazali da itekako mogu sudjelovati u visokom pritisku protivnika, što je bilo teško zamislivo kod nekih drugih izbornika. Uobičajena je situacija sinoć bila da Španjolce pritisnemo na njihovih 16 metara i bilo im je na trenutke nemoguće izaći iz našeg stiska, tako je uostalom pao prvi pogodak.
Junačka partija uvijek iznjedri nekog junaka. Sinoć je to bio Tin Jedvaj. Dobro su se šalili komentatori; naš desni bek, stoper i lijevi bek u jednom riješio je Dalića brige o napadaču. Tin se dvaput našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Slučajno? Oba puta na drugoj vratnici? Teško.
Zabio sam dva gola, sretan sam ali to je momčadski uspjeh i najbitnije je da idemo u Englesku s motivom da budemo prvi i prođemo. Mislim da ćemo ponovno pokazati ovo što smo pokazali u Maksimiru. Imamo dobru reprezentaciju, dobar karakter i nadam se da ćemo iskoristiti svoje šanse i biti prvi, rekao je Jedvaj.
A sad? Dajte Englesku da (se) igramo!
