Točno 20 godina nakon ulaska slavnih “Vatrenih” u polufinale Svjetskog prvenstva u Francuskoj, isti uspjeh ponovila je i nova generacija nogometaša Hrvatske. Već sada je jasno da će Rusija 2018. biti zapisana u hrvatskoj sportskoj povijesti, jedino što još ne znamo je poredak finalne četvorke.
Samim ulaskom u završnu elitu koja će odigrati svih 7 utakmica, ispunili smo minimalne ciljeve koje smo očekivali od naših, sve ostalo je šlag na tortu. Pozicija je to iz koje je ugodno gledati prema naprijed jer mi zaista više nemamo što izgubiti, a imamo toliko toga za dobiti. Budimo realni, nije nogomet bilo koji drugi sport pa da i ovdje vrijede oni strogi kriteriji po kojima se samo zlato priznaje. Ovdje moramo ostati objektivni i priznati da bi i ponavljanje bronce, naprimjer, bilo vrijedno barem iste onakve atmosfere na ulicama kakvu smo imali priliku vidjeti nakon pobjeda protiv Danske i Rusije. Jer kada imate natjecanje koje se igra samo jednom u 4 godine i želite ostvariti rezultat na njemu, nerijetko morate godinama čekati na svoju priliku, ako je uopće ikada i dočekate. Da su ova prvenstva surova još jednom dokazuju rana ispadanja Njemačke, Argentine, Španjolske, Portugala, a zatim i Brazila. Navijači tih zemalja su redom imali najviša očekivanja od svojih izabranika da bi na koncu bili prisiljeni progutati gorku pilulu ranog ispadanja i odlaska na ljetovanje dok neki drugi ljudi odlučuju o svjetskom zlatu.
Pola milijarde fanova zavidi Hrvatima
No, stavimo to malo u perspektivu. Broj ljudi koji prati Svjetska prvenstva broji se u milijardama. Manje ili više strastveni ljubitelji ili znanci, jedno je svima zajedničko, a to je želja za otići do kraja. Čak i u onim zemljama koje nemaju nikakvu realnu šansu, nitko ne može i neće oduzeti navijačima onu utopiju da, dok god su tvoji u natjecanju, lopta je okrugla i sve je moguće. Na kraju priča onaj tko preživi, a iza sebe ostavi milijardu uplakanih lica u prašini. Samo u ovim navedenim zemljama već tuguje nevjerojatan broj ljudi.
Brazil – 207 mil.
Njemačka – 82 mil.
Španjolska – 46 mil.
Argentina – 43 mil.
Portugal – 10 mil.
Dodajmo ovom popisu i Ruse kojih ima 144 milijuna i ukupan zbroj ljudi koji tuguju zbog plasmana svojih reprezentacija iznosi nevjerovatnih pola milijarde ljudi, točnije 532 milijuna. Svi oni gledaju u leđa Hrvatskoj, državi koja je u nepunih 28 godina samostalnosti sa samo 4 milijuna ljudi 2 puta pokorila scenu najpopularnijeg sporta na svijetu. To može samo sjajna sportska nacija kao Hrvatska.
