Hrvatski nogometaši, sada to možemo sa sigurnošću reći, su ulaskom u finale Svjetskog prvenstva ostvarili jedan od najvećih, a možda i najveći sportski uspjeh od hrvatske samostalnosti. Rusija 2018. već je zapisana zlatnim slovima u memoarima naših sportskih uspjeha, a preostaje nam da provjerimo koliko zlatne tinte je ostalo u nalivperu izbornika Dalića i družine uoči najvećeg spektakla koji je pred nama ove nedjelje.
Ona fraza o “vratima raja” našeg dragog Drage Ćosića postaje već pomalo otrcana, ali u svojoj upornoj prikladnosti, upotrebljavat ćemo je i dalje. Još je samo jedna prepreka ostala, posljednja stepenica nakon koje više nema ništa. Još samo 1 protivnik nam stoji na putu do ostvarenja svih naših snova, svih nas koji u cijeloj ovoj priči vide mnogo više od pukog sporta. Svih nas koji u svom ovom cirkusu vide duboko ispod površine na kojoj 22, za naša poimanja super preplaćena igrača, trče za loptom i rade svoj posao bez ikakvog realnog utjecaja na živote individualaca u domovini. Jer, unatoč tome što to na trenutke zaista tako djeluje, realnost je ipak bitno drugačija. Sport je važan i ima nevjerovatni utjecaj na mase koji mu svjedoče. Uvjerili su se u to Hrvati proteklih mjesec dana više nego ikad.
Vrhunski sportaši svojim životima su oduvijek pružali primjer svima koji ih prate i predstavljaju neiscrpno vrelo inspiracije ljudima u svakodnevnom životu. Nerijetko to nema nikakve veze s rezultatom. Radi se o pružanju primjera, o suočavanju s poteškoćama i nošenjem s teretom imperativa i očekivanja. Zar to nije nešto s čime se svatko može poistovjetiti? Ljude su oduvijek privlačili pojedinci koji preuzimaju odgovornost u kritičnim trenucima, koji ne prezaju od pritiska, već ga prihvaćaju i izvlače iz sebe ono najviše kada je najpotrebnije. Pokazujući na taj način svima koji tome svjedoče da postoje ljudi koji bivaju nagrađeni za svoje odricanje i za pretrpljenu bol. Samo ako uspiju dokazati da to žele više od drugih.
Pred vratima raja sada stoji Francuska. Galski pijetlovi koji su uoči prvenstva s razlogom slovili kao izgledni favoriti za naslov. Hrvati su u naslov vjerovali, ali nismo mu se nadali, a još ga manje očekivali. Kod Francuza to ne vrijedi. Oni su naslov očekivali, a očekuju ga i dalje jer za to postoje realni faktori. Francuska je stroj čiji nacionalni bazen igrača pune svi oni najbolji pojedinci iz ogromnog geografskog područja, nerijetko puno šireg od granica same Francuske. Radi se naravno, o pozamašnom prisustvu i utjecaju koji su afrički naturalizirani igrači ostavili na tu naciju stvorivši od nje super svestranu sportsku velesilu. Francuzi i Hrvati tako na najprirodniji mogući način kreiraju jedno fair sportsko rivalstvo s obzirom ni približno nije rijetkost vidjeti upravo ove dvije države u borbi za najsjajnija odličja u toliko sportova.
Francuzi kao vječiti rivali
Rivalstvo u rukometu je već toliko puta viđeno i proživljeno, čineći tako ove dvije reprezentacije najuspješnijim rukometnim državama u proteklih 15 godina. A u nogometu izgleda da Hrvatima nema velikog rezultata bez Francuske. Imali smo sjajnu priliku ’98, ali Francuzi su bili domaćini, a država Hrvatska je imala svega 7 godina. Neki su pričali i da nam nisu dozvolili više od polufinala, ipak smo mi tada bili nitko i ništa u usporedbi s velikim Francuzima, a mnogi bi slično rekli i dan danas. Ipak, da ima nešto u toj maloj hrvatskoj, već je cijeli svijet spoznao. I to dvaput. Ovoga puta smo napravili stepenicu više. I premda cijela Hrvatska zdužno diše i nada se tom svjetskog zlatu, ipak ima nešto i u tome što nas ima svega 4 milijuna. A to je zavrijeđeni respekt u očima svijeta. Respekt koji zavrijediti može samo ovako mala i relativno siromašna država. Francuzi i Englezi takvo što mogu samo sanjati. Da će se njihovi mediji i navijači zadovoljiti srebrom ili da će ostatak svijeta biti impresioniran Francuzima kao vice-prvacima. Nema šanse. A realno, s obzirom na njihove mogućnosti i kapacitete, ni ne može biti drukčije.
S druge strane, mala Hrvatska ide hrabro naprijed ubijajući pritom dvije muhe odjednom. S jedne strane upisuju sami sebe u besmrtnost, a s druge propagiraju našu još uvijek relativno mladu državu za koju velik dio svijeta još uvijek ni ne zna. Svega 3% svijeta je znalo za Hrvatsku uoči svjetske bronce u Francuskoj, a nakon njega dresovi Šukera i ekipe, kao i naše prepoznatljive kockice, preplavile su pola svijeta. Sada je došao trenutak da hrvatska šahovnica preuzme cijeli svijet sjedanjem na tron svjetskog nogometa. U nedjelju u 17 h stat će cijela Hrvatska…
