Šećer – toliko esencijalno kubanska namirnica da je čak i mladi Fidel Castro mačetom sjekao stabljike šećerne trske, biljke vitalne za ekonomiju karipskog otoka.
Kuba, nekoć vodeći svjetski proizvođač šećera, sada ga po prvi put mora uvoziti u značajnim količinama.
Šećer je činio najveći dio ukupnoga kubanskog izvoza. Ali je propast kubanskog velikog brata Sovjetskog Saveza, ključnog i gladnog kupca, promijenio sve. Na to su se kasnije nadovezao izostanak ulaganja u sjeme, gnojivo i pesticide. Točka na i bila je sezona razornih uragana.
Kuba je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća proizvodila osam milijuna tona šećera godišnje. Desetljeće poslije zaustavila se na dva.
Tada je šećer činio gotovo 75 posto kubanskog izvoza. Do godine 2015. udio je pao na 13 posto.
U rujnu prošle godine zemlju je poharao uragan Irma, koju je slijedila duga kišna sezona. Šećerna trska teško je nastradala. Zbog čega Kuba sada uvozi šećer iz Francuske.
Bijeli šećer
Kubanski je šećer smećkast. Francuski se dobiva od šećerne repe pa je bjelji, a zrnca su pravilnija.
“Vrlo je dobar, vrlo sladak, nije neka razlika. Osim boje”, kaže 40-godišnja domaćica Felicia Navarro.
Od 2001. do 2017. Kuba je iz Francuske uvezla samo tri tone šećera. U ova tri ljetna mjeseca taj je broj skočio na 40 tisuća tona. Ponižavajuće za zemlju koja je bila najveći svjetski proizvođač i jedan od najvećih izvoznika šećera.
Do 1960. jedan od najvećih kupaca kubanskog šećera bile su Sjedinjene Države. Kasnije su ih zamijenili Sovjeti.
Do kraja godine Kuba će proizvesti samo 1,1 tonu šećera. To bi, naravno, bilo dovoljno za kubanske potrebe, ali zemlja mora ispuniti izvozne ugovore s Kinom.
Za iduću godinu predviđa se rast proizvodnje na 1,5 tonu, ali to je jako daleko od proizvodnje 80-ih godina prošlog stoljeća.
Kuba za to krivi polustoljetni američki trgovinski embargo
“Glavna zapreku razvoju otoka je američki embargo”, rekao je nedavno predsjednik Miguel Diaz-Canel, dodajući kako su njegovi ljudi “osuđeni na to da umru od gladi”.
Kubanski ekonomist Omar Perez tvrdi da su u igri i strukturalni i logistički faktori. Kuba je bila opsjednuta diversifikacijom svoje ekonomije kako bi bila manje ovisna o izvozu šećera, ali to je dovelo do premalog ulaganja i najgore žetve u stoljeću.
“Zlatno doba je završeno jer kapaciteti nisu kakvi su bili”, kaže Perez.
U zemlji je nekad bilo 150 šećerana. Danas ih je pedesetak. Kubi trebaju strana ulaganja, tvrdi Perez. U suprotnom, Kuba riskira da manjak šećera postane uobičajen. (Hina)
