Pa kad još i roditelj shvati da će mu mali jednim transferom zaraditi više nego da on još 15 godina iznajmljuje očevu garažu koju je pretvorio u apartman… Dvojbe tada nema.
Kada u Enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža potražite pojam adolescencija, pročitat ćete, između ostaloga, da je u pitanju životno razdoblje između kraja puberteta i početka zrelosti. Dakle, doba koje otprilike završava u ranim dvadesetima, a obilježavaju ga ponajviše promjene na emocionalnom i kognitivnom planu. Naročito je, piše još u Enciklopediji, izražena težnja za osamostaljivanjem i neovisnošću, zbog čega adolescent može doći u sukob sa svojom sredinom, osobito s roditeljima.
Pučki kazano, životno je to razdoblje u kojem jedinka misli da sve razumije, sve može i sve zna. Zašto? Jer u zadnjici već ima nešto iskustva, u glavi je bomba punjena samouvjerenošću i idealizmom, a u njedrima srce koje krv pumpa brže nego će ikada u životu.
Prosječnom adolescentu to nije prevelika opasnost. Riskira kakav problemčić u školi, nekoliko svađa više s roditeljima, možda kakav vatreniji izlazak koji završi u policiji ili s pokojom modricom.
Prištavi milijunaši
Ali ako je u pitanju nogometni talent koji je u pravom klubu (ili pod pravim menadžerom), onda adolescencija lako postane problem. Pogotovo u zemljama koje ekonomski pripadaju drugom ili trećem svjetskom razredu. Pa kad još i roditelj shvati da će mu mali jednim transferom zaraditi više nego da on još 15 godina iznajmljuje očevu garažu koju je pretvorio u apartman… Dvojbe tada nema.
I tko ga može kriviti?
Vrhunski je to posao i za klub iz trećeg europskog nogometnog razreda. Jedan takav transfer pokriva dvije do četiri godine plaćanja mastodontskog pogona kojem je to jedini izvor financiranja jer (kako već piše) trećerazredna ekonomija nema tvrtku koja može biti sponzor nekom klubu.
Odlepršali su mnogi tako. I to za kikiriki. U trenutku kada europski giganti plaćaju desetke milijuna eura za igrače koji još ne smiju kupiti alkohol u svakoj zemlji na svijetu, u Hrvatskoj se slavi kada 18-godišnjaka prodaju za 7, 8 milijuna. Brutalna lova. Za naše prilike. Ali zar nije posljednji primjer u kojem francuski Lille u svega nekoliko dana udvostruči ponudu za lijevog bočnog Hajduka Domagoja Bradarića jasan pokazatelj koliko se podcjenjujemo?
Ali to je sporedna priča. Više veseli primjer Roka Šimića kojeg je njegov otac Dario radije ostavio u Lokomotivi da se razvija nego da ode premlad u Atalantu. Ipak, Dario je financijski osiguran pa mu se djetetu ne žuri vani, a nisu svi te sreće.
A tko će igrati za 10 godina?
Popis naših koji su otišli preko grane, a da nisu ni naučili letjeti je podugačak. Nekoć smo znali skoro sve naše nogometaše u inozemstvu. Danas za neke prvi čuješ u Primaveri i onda, kopajući podatak za koji su klub igrali u Hrvatskoj, shvatiš da za svoj matični klub nemaju niti jedan seniorski nastup.
To je boljka naših klubova, ali nažalost i budućnost.
Budućnost koja otvara sasvim legitimno pitanje naslonjeno na migracije i demografsku sliku. Svake godine nas se sve manje rađa, a u posljednjih pet godina je još 250 tisuća ljudi otišlo u zemlje Europske unije. Kada tome dodamo da mladi nogometaši odlaze trbuhom za kruhom na zapad, otvara se pitanje tko će uopće igrati Prvu hrvatsku nogometnu ligu za deset godina?
Baš smo nešto sinoć na zidiću pričali, moglo bi se nas nekoliko iz kvarta aktivirati zatreba li kome od prvoligaša. Ne mami nas transfer u Lige petice, mi bismo ostali kod kuće.
F.M.
