Situacija s rasizmom u nogometu neće se promijeniti dokle god postoji snažno negiranje onoga što se na stadionima zaista događa.
U trenutku kad je sudac Ivan Bebek iz Rijeke prvi put prekinuo utakmicu Bugarske i Engleske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2020. godine, svima koji su tu utakmicu gledali bilo je savršeno jasno zbog čega je do tog prekida došlo. Rasistički povici bugarskih navijača usmjereni prema tamnoputim engleskim reprezentativcima jednostavno nisu mogli proći nezamijećeno (kao ni nacističko salutiranje dijela bugarskih navijača).
Osim ako niste izbornik Bugarske, Krasimir Balakov (op.a. bivši trener Hajduka). „Nisam čuo rasističke uvrede“, izjavio je Balakov, mrtav-hladan nakon utakmice. Svi su čuli, ali jedino je on u pravu. Rasizam je veliki problem današnjice (ne samo u nogometu), ali čini se da je još veći problem suočiti se s činjenicom da on zaista postoji. Vjerojatno je puno lakše praviti se da je sve savršeno, negoli preuzeti inicijativu rješavanja problema.
Dio navijačkog folklora?
Mnogi će pak reći da rasizam kao takav u nogometu (ili sportu općenito) ne postoji, već da se radi o vrlo jednostavnom navijačkom folkloru koji za cilj ima potresti određene pripadnike suparničkih momčadi. Da se razumijemo, možda stvarno rasistički povici jesu sredstvo za postizanje određenih ciljeva kod navijačkih skupina, ali to ih ne čini nimalo prihvatljivijima. Ako je nešto pogrešno, onda je pogrešno; neovisno o razlozima iz kojih se to čini.
U zadnje vrijeme je Cagliari postao „grad slučaj“ kad su rasistička skandiranja u pitanju. Tadašnji igrač Juventusa (danas u Evertonu) Moise Kean i igrač Intera Romelu Lukaku doživjeli su na Sardiniji ono što niti jedan igrač ne bi trebao doživjeti. Nikada. Cagliarijevi ultrasi rasistički su ih vrijeđali svih 90 minuta utakmice imitirajući majmunsko glasanje. Vjerojatno nije potrebno dodatno naglašavati da su jedini majmuni na tim utakmicama bili upravo oni, iako je nepravedno prema majmunima usporediti ih s tim „kvazi-navijačima“.
Jako interesantno je bilo vidjeti reakciju navijačkih skupina Juventusa i Intera (inače tradicionalno desno i krajnje desno orijentiranih) koje su se, pazite sad, solidarizirale s navijačima Cagliarija. „Jako nam je žao da ono što se dogodilo u Cagliariju smatrate rasizmom“, dio je službenog priopćenja Interove navijačke grupe Curva Nord na njihovoj facebook stranici. Interovi i Juventusovi navijači na taj se način zapravo ograđuju od svojih prošlih (ali i budućih) brojnih „izljeva“ rasizma.
Oni koji prate Serie A, sjetit će se i da je Leonardo Bonucci, stoper Juvea, izjavio da su navijači Cagliarija podjednako krivi kao i Moise Kean. Kean je inače, nakon što je postigao pogodak (kojim je potvrđena Juveova pobjeda 2-0), samo stao pred Cagliarijeve navijače i gledao ih šutke. Rekli bi neki da ih je time provocirao, ali teško da bilo koja „provokacija“ tog tipa može imati retrogradni efekt, s obzirom da je Kean bio predmetom uvreda tijekom čitave utakmice, a gol je dao tik prije posljednjeg sudačkog zvižduka.
Niti Hrvatska nije imuna. Dapače.
Rasizam ima mnoga lica kroz koja se manifestira u današnje doba. Nekad je to vrlo eksplicitno (kao što je to bio slučaj u Bugarskoj ili u Cagliariju), a nekad samo implicitno kroz razne mehanizme nacionalističkog predznaka. U Hrvatskoj je puno češći taj „implicitni“ način nakon kojeg će se svi involvirani zdušno braniti i govoriti kako oni nisu rasisti.
Uzvikivanje ustaškog „Za dom spremni“ na gotovo svakoj utakmici reprezentacije Hrvatske vjerojatno je najveći i najeklatantniji primjer rasizma na sportskim manifestacijama u „Lijepoj našoj“, ali svi koji to uzvikuju (ili su uzvikivali) uvijek izlaze s argumentom starohrvatskog pozdrava. Jer smeta im etiketa rasizma iako se to ne može nikako drugačije okarakterizirati.
Također, Hrvatska je prvak svijeta kad je „neprimjećivanje“ rasizma u pitanju. Sjetimo se samo kako je predsjednica Grabar-Kitarović nakon utakmice Hrvatska-Izrael na Maksimiru, gdje je došla u pratnji veleposlanice Izraela, izjavila da je navijačka atmosfera bila savršena, a da „Za dom spremni“ nije čula. Uzvik koji se taj put mogao čuti vjerojatno skroz do Tel Aviva, ona nije čula s tribina Maksimira.
Postoje i brojni drugi primjeri rasizma u hrvatskom nogometu. Torcidina zastava američkog Juga s natpisom White Boys ili, također Torcidin, transparent „Maksimirski ZOO: Chago, Etto, Da Silva“ te, opet Torcidini, uzvici „Srbe na vrbe“ usmjereni prema navijačima i igračima NK Rijeke samo su neki od primjera. Poljudsku svastiku ne treba posebno niti naglašavati.
Suočiti se s istinom znači napraviti korak naprijed
Situacija s rasizmom u nogometu neće se promijeniti dokle god postoji snažno negiranje onoga što se na stadionima zaista događa. To vrijedi podjednako za Hrvatsku kako i za ostatak Europe i svijeta. Potrebno je suočiti se s problemom i odstupiti od „šprance“ o rasističkom hukanju kao dijelu navijačkog folklora.
Pravi smisao navijanja je ljubav prema svojemu (svojoj ekipi, svojim igračima, svojem gradu, svojoj državi), a ne mržnja svega onoga što je tuđe te negiranje istine ako nam ona nije po volji. Potrebno je ljude educirati i inicirati izmjenu obrazaca ponašanja u današnjem društvu (koje je puno šire od navijačke subkulture) kako bi se postigao željeni efekt, društva imunog na rasizam.
