NK Rijeka nije u krizi rezultata, već u krizi identiteta

NK Rijeka, Armada
Flickr

Kad je Damir Mišković preuzeo NK Rijeku 2012. godine, svi kojima je stalo do kluba su bili sretni. Miškovićev ulazak u klub značio je prijeko potrebnu financijsku inekciju umirućem nogometnom gigantu.

Armada je odlučila bojkotirati NK Rijeku sve dok je Igor Bišćan njezin trener. Ne mogu mu nikako oprostiti onu gestu (uhvatio se za međunožje) i ružne riječi upućene prema Armadi na utakmici Rijeke i tadašnje Croatie (današnji Dinamo) čiji je Bišćan bio igrač. Bilo je to na Maksimiru u sezoni 98./99. kada su se Rijeka i Croatia do zadnjeg kola borili za naslov prvaka. Taj je naslov Rijeci „oduzeo“ pomoćni sudac Krečak označujući nepostojeće zaleđe Admiru Hasančiću u zadnjoj utakmici prvenstva s Osijekom na Kantridi. Da Hasančićev gol nije poništen, Rijeka bi ostvarila pobjedu (utakmica je inače završila 1-1) potrebnu da proslavi naslov prvaka.

Jasno je iz svega toga da je teško Armadi stati iza osobe koju doživljavaju kao smrtnog neprijatelja. Za njih bi gore bilo jedino da je novim trenerom Rijeke imenovan Šibenčanin Zoran Krečak, notorni linijski sudac posljednje prvenstvene utakmice na Kantridi 1999. godine. I još Bišćan „uskače u tenisice“ Armadi omiljenog Matjaža Keka koji je u Rijeku donio toliko željeni naslov prvaka te dva naslova osvajača Kupa Hrvatske, a Rijeku je uveo i u skupine Europske lige i to više puta. No, je li Armadin gnjev upućen na pravu adresu i ima li uopće potrebe za gnjevom?

Nogomet je postao isključivo biznis, NK Rijeka je primjer toga

Od svih trenutnih igrača Rijeke, samo su dvojica rođena na području Istre i Kvarnera i obojica su golmani (juniore Ivora Pandura i Filipa Brauta nećemo računati jer nemaju službeni nastup za seniorsku ekipu). Simon Sluga (rođen u Poreču) i Andrej Prskalo (rođen u Puli) djeca su Rijeke, što se primijeti u svakom njihovom nastupu. Oni za bijeli dres žive i dišu te su u potpunosti svjesni kolika je odgovornost nastupati za NK Rijeku. Ostali igrači iz trenutnog kadra toga, nažalost, nisu svjesni, što im i nije za zamjeriti jer njih za Rijeku kao grad i klub ne veže ništa osim profesionalnog ugovora.

U današnjem nogometu sve se gleda isključivo kroz prizmu novaca i sve ide ka tome da se sentimenti potpuno odstrane iz njega. Romantična nogometna vremena Tottija, Maldinija, De Rossija ili Zanettija su iza nas i danas se čudimo kad netko u jednom klubu ostane dulje od 3, 4 sezone. Igračima se trguje kao potrošnom robom, a sve u svrhu ostvarivanja što boljeg rezultata. Scenarij za današnji nogomet kao da je pisao Niccolò Machiavelli, jer je očigledno da danas cilj opravdava svako sredstvo. Rijeka djeluje u skladu s tom filozofijom. Dovoljno je usporediti momčad šampionske Rijeke od prije godine i pol s današnjom momčadi. Svaka sličnost je slučajna.

Klupska politika „ubija“ domaće dečke

Na SP u Rusiji za Hrvatsku nije igrao niti jedan igrač iz Istre ili s Kvarnera i otoka. Da se razumijemo, Daliću se ne može zamijeriti što nekog od tamo nije pozvao jer niti jedan takav igrač nije niti zaslužio biti pozvan u konkurenciji koja je postojala. Bez obzira ne sve, nije li to malo čudno? Da cijeli jedan, dosta veliki, dio Hrvatske nema igrača koji može konkurirati za mjesto među 23 reprezentativaca. Netko za to mora biti odgovoran. Jesu li možda momci iz tih krajeva manje talentirani? Teško da je o tome riječ. Dovoljno se sjetiti Milana Ružića, Petra Radakovića, Nenada Gračana ili u novije vrijeme Boška Balabana i Anasa Sharbinija. Tko je onda kriv za takvo stanje?

Kad je Damir Mišković preuzeo NK Rijeku 2012. godine, svi kojima je stalo do kluba su bili sretni. Miškovićev ulazak u klub značio je prijeko potrebnu financijsku inekciju umirućem nogometnom gigantu. Mišković je po preuzimanju dao 3 velika obećanja: „Osvojit ćemo prvenstvo, kroz par godina barem pola igrača bit će domaći dečki iz omladinskog pogona i izgradit ćemo novu Kantridu.“ Za sada je samo prvenstvo osvojeno. Sve ostalo izgleda kao nedosanjani san.

Transfer politika Rijeke, za koju krivicu snosi i Armadi toliko omiljeni Matjaž Kek, sastoji se od dovođenja jeftinih poluafirmiranih igrača koji su ponikli u omladinskim školama Dinama, Hajduka, Osijeka, Slaven Belupa, Varaždina, Cibalije (samo ne Rijeke ili Istre 1961) i njihove brze i relativno skupe prodaje. I tako iznova gotovo pa svakih 6 mjeseci.

Također, izgleda da je cilj ove garniture klupske uprave bio riješiti se svih domaćih igrača pa su tako redom klub napuštali Kreilach, Weitzer, Knežević (umirovio se), Miloš, Datković, Močinić, Dangubić (i ostali koji nisu navedeni), a novi iz vlastitih redova nisu afirmirani. Rijeka je na taj način izgubila svoj identitet, i to davno prije Bišćana koji je, možemo reći, samo „točka na i“ klupske politike devaluacije i deprecijacije Rijeke i Kvarnera.


PODRŽITE NAS
Pratite nas na Facebooku!
DONACIJE

Ako želite podržati slobodno novinarstvo i Planet.hr možete donirati putem stranice za donaciju: Donacije