Uz to, potreban je još mali milijun mikrouvjeta, svjesnih i nesvjesnih, za uspjeh, ali valja još jedan podcrtati. Inat, dišpet, prkos (kakogod ga zvali)…
Možda vam se čini izlizano, ali pomirite se s time da živite u zemlji u kojoj je svaki uspjeh ostvaren poštenim putem iznimka. Za svaki uspjeh to vrijedi osim za onaj u sportu. E, u sportu je kod nas uspjeh pravilo koje prkosi logici. I to pravilo primjenjuju pojedinci-iznimke.
Otkako su naši tenisači jučer podignuli posljednju salataru u 118-godišnjoj povijesti Davis Cupa, ne prestaju natjecanja medija u izlistavanju sportskih naj-uspjeha Lijepe (male) naše. I naravno, u komentarima nakon svake liste slijedi prosipanje žuči (još jedan dobri, stari hrvatski običaj) jer nije uvršten netko tko bi zaista morao biti na toj listi. A niz je tu komentara i naših susjeda koji nađu shodno popisati uspjehe svoje zemlje i staviti je u odnos prema Hrvatskoj. I neka pišu. Jer upravo to ocrtava natjecateljski mentalitet koji kuje takve pobjednike. Listom na listu.
A hrvatska lista je podugačka i, što je najimpresivnije, raznovrsna. Neću nabrajati što sačinjava taj šaroliki jelovnik upravo iz razloga da ne bih izostavio neki zasluženi vrhunski rezultat. Zato ću samo podvući da je raznovrsna.
Škrtost i izvrsnost
I tu je kvaka. Tu se krije glavno pitanje. Kako u najrazličitijim sportovima jedna malobrojna nacija na europskoj margini, u skoro pa disfunkcionalnoj državi, uspijeva stalno stvarati vrhunske sportaše?
Za odgovor može poslužiti priča o elitnom paškom siru.
Svi se pitaju kako na vegetacijom škrtom otoku kao što je Pag ovca preživljava, a nespoznatljiva je bila činjenica da je njezino mlijeko toliko kvalitetno da od njega nastaje vrhunski sir. Da je riječ o siru za svjetski vrh vjerovao je pokoji pojedinac, ne sustav. Pokojni Ante Pernar, dugogodišnji direktor Paške sirane imao je silnu vjeru u globalni potencijal paškoga sira. On je „otac modernog paškog sira“ koji je priču izveo na svjetsku autocestu.
Tu je, dakle, primjer vizionara.
Drugi sastojak, uvjete za nastanak šampiona, izlaže njegova kći, Martina Pernar Škunca:
– Paška ovca je super životinjica koja je otporna na teške uvjete života na škrtom, kamenitom podneblju s tek pokojom travčicom i aromatičnim biljem kao što je kadulja, lavanda, koromač… Naša ovca jede travu s tim aromatičnim biljkama, ali i posolicom s Jadranskog mora koju donosi bura na pašnjake. I upravo je to ono što čini Paški sir posebnim u svakom smislu, naglašava Pernar Škunca.
Tu je, dakle, primjer uvjeta.
Uz to, potreban je još mali milijun mikrouvjeta, svjesnih i nesvjesnih, za uspjeh, ali valja još jedan podcrtati. Inat, dišpet, prkos (kakogod ga zvali)…
– Ma ko je taj Kukoč?
Za to može poslužiti sljedeća priča o splitskom mentalitetu.
Svibanj je. Sunce je zagrijalo samo onako kako grije dalmatinske rive, a splitska je dupkom puna. Svi na kavi, ispijaju napitak koji život znači i guštaju u svom stanju uma i svemu što to uključuje. Najednom tip za stolom zaustavlja šalicu kave na putu do usta, spušta naočale za sunce do pola nosa i udarajući laktom priku koji lista novinu govori:
– Stari, eno Toni Kukoč!
A drugi, ni ne podižući pogled s teksta o novoj krizi u Hajduku, odgovara:
– Ma šta će on? Daj mi ga jedan na jedan pa ’š vidit’ kako ću ga razvalit’!
E, takav (ne)zdravi mentalitet rađa ovakve s početka teksta. Izdignuli su se iznad zavidne i nepoticajne sredine i postali pobjednici upisani u svjetsku povijest.
