Bahatost i skupljanje poena preko medija

Najlakše je biti brz na jeziku, bubnuti i ostati živ. Zadnjih dana svjedočimo odličnom teniskom okršaju na razini Davis Cupa. Dvoboj u parovima, Roko Ukić i Aco Petrović protiv Stojka Vrankovića i Dina Rađe.

Tko će pobijediti? Nije uopće bitno i nije nas briga jer to je ono što nam je najmanje trebalo poslije sramotno odrađenih kvalifikacija. Za Olimpijske igre u Riju su nas otpisali pa nam je šok terapijom Ace Trice malo nedostajalo za medalju. Javnosti i navijačima općenito smeta pristup i način, a to nikako da shvate određeni ljudi. Zasigurno da šefovima saveza nije lako jer su pod pritiskom, što nije slučaj u nekim drugim sportovima (za rukometnog predsjednika saveza pola ljudi nije ni čulo, dok je u nogometu na vrhu ipak “hrvatski brend” koji je otprije poznat).

Taj pritisak i problemi ne mogu izlaziti u javnost preko smiješnih izjava i težnje da se bude svakom loncu poklopac.

Kad ćemo napokon krenuti naprijed?

Pogled oko sebe i vidjet ćemo kolege, dužnosnike i ostale kojima je do košarke stalo kako pišu analize, raspravljaju i komentiraju s ciljem eventualnog detektiranja problema.

Komentirati “nebuloze” o selekciji trenera, igrača i nepostojanju strategije je suvišno. Nešto se treba hitno mijenjati, ili barem pokazati smjer te promjene…

Najbolnije je što na vidjelo izlaze odavno narušeni međuljudski odnosi. To je upravo pokazatelj kako hrvatskoj košarci nedostaje karaktera poput Kreše i Dražena. Netko tko će povezati redove i zadržati ih na okupu.