Kada pogledamo turski jezik u usporedbi s drugim zemljama Bliskog istoka, primijetit ćemo da se koristi latiničnim pismom, a ne arapskim. Međutim, zašto je to slučaj i je li to uvijek bio slučaj?
Turski jezik je većinu svoje povijesti bio u kontaktu i pod utjecajem jezika susjednih zemalja. Tijekom vladavine Osmanskog Carstva, najeduciraniji stanovnici poznavali su tri jezika: arapski, perzijski i osmanski turski jezik, koji je pretežito posuđivao riječi iz druga dva jezika i bio pisan na arapskom pismu.
Osnivanjem Republike Turske 1923. godine i proglašavanjem Mustafe Kemala (Atatürka) njezinim predsjednikom, počele su se javljati težnje za razvijanjem „čistog“ turskog jezika. Jedno od glavnih tadašnjih pitanja bilo je u vezi samog pisma. Latinica kao pismo bila je prvo i jedino rješenje za takvu situaciju. Osim što bi se njezinim uvođenjem simbolički raskinula veza s islamskim istokom, olakšala bi se komunikacija unutar države, ali i izvan nje.
Korištenje arapskog pisma nosilo je komplikacije u izražavanju i krivom shvaćanju u svakodnevnoj komunikaciji. Između ostalog, predstavljalo je povezanost sa starim vjerskim idejama iz osmanskog perioda, koje više nisu imale mjesta u sekularnoj republici. S druge strane, problem kod prelaženja na latinicu proizlazio je prvenstveno iz toga što većina zakonodavaca su tada još uvijek poštivali stare osmanske vrijednosti. Prijedlog za prelazak u latinicu 1923. godine završio je oštrom kritikom i bio je shvaćen kao oblik zadovoljavanja zapadnjačkih zemalja i „narušavanja jedinstva Islama“.
Međutim, takve tvrdnje bile su kasnije opovrgnute činjenicom da Kuran nije ni u kojem obliku izričito kazao da se arapsko pismo treba koristiti. Sukladno tome, 1928. uspostavljena je Komisija za jezik, koja je radila na razvitku jedinstvenog oblika latinice za turski jezik. „Novi“ turski jezik bi se temeljio na carigradskom govoru naspram govorima arapskog i perzijskog jezika. Iste godine donesen je zakon o uvođenju latinice, koji je stupio na snagu naredne 1929. godine.
Povijesni razvitak turskog jezika zorno nam pokazuje koliko država može utjecati na njegov smjer razvoja. U ovom slučaju, takvim utjecajem nastao je turski jezik kojeg poznajemo danas – bliskoistočni jezik na latiničnom pismu koje je prilagođeno govoru turskog jezika.
Izvori:
1. Lewis, Geoffrey (2000), The Turkish Language Reform: A Catastrophic Success. Oxford Unviersity Press, New York.
Ovdje možete preuzeti našu aplikaciju!
