Zagrebačke vještice

Slika: Wikipedija
Početak progona u Europi

Progoni vještica, kako u Europi tako i na hrvatskom prostoru, desetljećima intrigiraju ljude. Istraživači i laici pokušavaju shvatiti i objasniti razloge zbog kojih je uopće došlo do tih masovnih progona. Glavnu su ulogu u progonima imali inkvizitori koje je imenovala Katolička Crkva, no značajna je uloga pripala i puku koji je proglašavajući susjede vješticama rješavao svoje privatne razmirice, a optuženici su najčešće završavali na lomači. Pokušavajući se spasiti, optuženi su za sobom, nabrajanjem nasumičnih imena poznanika, prijatelja, pa čak i članova obitelji, povlačili u smrt i druge nevine ljude. Najpoznatiju priču o vješticama ispričala je Zagorka u Gričkoj vještici, no koja je povijesna pozadina toga njezinog popularnog romana?

U europskim je razmjerima u ranome novom vijeku, nakon dugotrajnog opadanja ili stagnacije, broj stanovnika počeo rasti. Ipak, i dalje su harale epidemije kuge, ratovi su bili konstantni te su i dalje vladali glad i siromaštvo. Socijalne i ekonomske faktore, kao ni prirodne utjecaje, nije bilo moguće kontrolirati, pa su ljudi koristili natprirodno za objašnjavanje događaja koji su premašivali njihovo shvaćanje. U liku vraga, koji je imao svoje pomoćnike na zemlji, našli su glavnog krivca za nedaće koje su ih zatekle. U širenju tog uvjerenja pomoć im je pružila i Crkva koja se željela riješiti heretika, odnosno svih onih koji su po nečem bili nepodobni, onih čija su mišljenja bila u suprotnosti s vjerskim dogmama. Budući da se tijekom druge polovice 12. stoljeća krivovjerje naglo proširilo, Crkva je na Trećem lateranskom saboru donijela odluku da se „izopće krivovjerci“, a na Četvrtom je lateranskom saboru papa Inocent III. tražio da se osuđeni heretici predaju svjetovnim vlastima koje će potom izvršiti kaznu. Do 13. stoljeća Crkva je izbjegavala koristiti smrtnu kaznu na svojim sudovima, a bila je i protiv toga da se taj oblik kazne koristi na svjetovnim sudovima, koji su uvedeni u 11. stoljeću. Najteža kazna koju je Crkva davala je bila ekskomunikacija, a potom su u 12. i 13. stoljeću uveli kaznu zatvora i doživotnog zatvora. No kako je opasnost od hereze rasla tako je s vremenom Crkva počela smatrati da je svjetovna vlast heretike dužna osuditi na smrt.

„Žarko želeći“

Za borbu protiv hereze Katolička je Crkva osnovala dva reda – dominikanski i franjevački, a ubrzo i posebne suce (inkvizitore) koji su se trebali baviti heretičkim pitanjima. Inkvizitorima je glavni posao bio pronaći i kazniti sve ljude koji su dovodili u pitanje bilo što vezano za Katoličku Crkvu.

I na prostoru hrvatskih zemalja i regije inkvizicija je došla pojavom franjevaca i dominikanaca, a zapisi nam govore da je pouzdano postojala već od 1259. godine. Glavna su joj središta bila Dubrovnik, Zadar, Kopar i Zagreb. Nakon tiskanja knjige Malleus maleficarum dominikanskih autora Heinricha Kramera i Jakoba Sprengera progoni su se naglo proširili diljem Europe, a na našem su području vrhunac doživjeli u 17. i 18. stoljeću. Prije pisanja same knjige navedeni je dvojac u šest godina spalio četrdeset i osam vještica. Budući da su narod i kler osuđivali te progone jer nisu imali odobrenje pape za takve pothvate, dominikanska su se braća obratila za pomoć papi Inocentu VIII. On nije osporio njihov rad, već im je dao bulu poznatu pod nazivom „Žarko želeći“ (lat. Summis desiderantes affectibus…) koja je predstavljala dozvolu za njihov inkvizitorski rad. No Kramer i Sprenger su odlučili uvrstiti bulu u Malleus maleficarum te se činilo da je ona ujedno dozvola za navedenu knjigu u kojoj se daju iscrpni odgovori i instrukcije o progonima vještica.

Progoni u Zagrebu

U hrvatskoj su historiografiji ovu temu obrađivali, među ostalima, Bogoslav Šulek, Ivan Krstitelj Tkalčić, Ivan Bojničić i Vladimir Bayer. Iako je Šulek izdao samo dva članka, vrijedi ga istaknuti kao prvog koji se bavio zadanom tematikom. Slijedio je Tkalčić koji se sustavno bavio progonima na zagrebačkom području te je objavljivao izvore iz razdoblja od sredine 14. do sredine 18. stoljeća. Bojničić je izdao sedamdeset i sedam isprava o vješticama, a Bayer svojevrsni pregled čarobnjaštva još od antike te progone na području Europe i Hrvatske.

Budući da je strah od vještica zahvatio većinu europskih zemalja u ranome novom vijeku, niti područje hrvatskih zemalja nije ostalo imuno. Ipak, na području Kaptola i Gradeca i njihovim vlastelinskim posjedima (u daljnjem tekstu Zagreba) nije bilo problema s reformacijom, ni prijetnja od hereze ili pobune. Razlozi pokretanja procesa protiv optuženih žena su nerijetko bili, iz današnje perspektive, banalni. Stanovnici su lako mogli optužiti iz gotovo bilo kojeg razloga osobu koja im nije bila po volji, koja im se zbog nečega zamjerila, zbog ljubomore ili novca.

Iako postoje zabilježeni slučajevi o obračunavanju s vješticama na hrvatskim prostorima već u 14. stoljeću, situacija se znatno pogoršala nakon crkvene sinode u Trnavi 1611. godine gdje je bilo odlučeno da se osobe koje vračaju, gataju ili proriču trebaju žigosati pred narodom, a da se svi osumnjičeni trebaju prijaviti biskupu. Nepuna tri mjeseca kasnije (25. listopada 1611.) i Hrvatski je sabor potvrdio odluke trnavske sinode. Zakoni su olako dopuštali progone – stanovnici su mogli sumnjivce slobodno hvatati i predavati zemljišnom gospodaru koji ih je morao kazniti jer bi inače izgubio pravo suditi onima koji su počinili neko zlo (ius gladii) ili bi čak mogao izgubiti vlastelinstvo. Najpoznatiji su zagrebački progonitelji bili Đuro Porta (zamjenik bilježnika) i Ivan Khayll (gradski kapetan) koji su u periodu od 1698. do 1705. vodili oko četrdeset slučajeva i nijedan nije završio oslobađanjem. Bayer progone povezuje s dolaskom isusovačkog reda 1606. godine u Zagreb. Mnoge su generacije stanovništva prošle svoje obrazovanje u Isusovačkoj gimnaziji, a postoje zapisi iz kojih se vidi da je Družba Isusova bila povezana s progonima.

Namještanje procesa

 Za pokretanje je istrage bilo dovoljno da nekoliko ljudi optuži jednu osobu ili da već optužena osoba spomene nekoga drugog sudionika. To se nerijetko događalo jer je optužena osoba na mukama pokušavala sve što može da mučenje prestane, a s obzirom na to da su inkvizitori, između ostalog, tražili da se navedu i suučesnici u čarobiranju, ljudi su praktički nabrajali sve kojih su se mogli sjetiti. Poznati je primjer kad je Margareta iz Gradeca izrekla ime još trideset i dvije osobe, a dvadeset i osam  ih je završilo spaljeno.

Istragu i prikupljanje dokaza prije same optužnice vodili su senator, kapetan i bilježnik. Uloga je javnog tužitelja bila iznijeti optužbu te predložiti proces (naprimjer ispitivanje ili mučenje) i presudu (vješanje, spaljivanje), a sama je istraga najčešće bila vođena mučenjem. Krvnik je jako dobro poznavao anatomiju, a to mu je omogućavalo da pruži veliku bol osumnjičenoj osobi bez toga da ona padne u nesvijest ili umre. Odvjetnik osuđene osobe nije bio neophodan, a često, iako bi bio prisutan, djelovalo bi kao da mu nije stalo te da je tamo samo da zadovolji formu.

Proces bi suđenja obično započinjao pokusom: provjeravalo bi se je li osoba vještica, a tijekom vremena ti su pokusi postali namješteni pa su bile male vjerojatnosti da će presuda biti u korist optužene osobe. Uobičajeni su bili pokusi s nosom, to jest optuženu bi se osobu udarilo u nos, a nakon što bi potekla krv krvnik bi prema boji krvi procijenio radi li se o vještici. Drugi je način bio da se optuženik zaveže i baci u vodu te ako bi isplivao, smatralo se da je imao sklopljen ugovor s vragom. Nakon pokusa je slijedila potraga za takozvanim „vražjim pečatom“ – madežom ili bradavicom. Ako bi se našla oznaka, ista bi se odrezala i predala sudu, a ako je ne bi pronašli, smatralo se da je osoba već pripadala vragu. Neki od instrumenata za mučenje su bile palčenice (gvozdene pločice s vijcima koji bi se stezali i lomili kosti), španjolska čizma (sastojala se od dva željezna oklopa podstavljenih čavlićima, a stavljala bi se oko koljena i potkoljenica mučene osobe te potom pritiskala vijcima) i koloturi (ruke bi se vezale u križ iza leđa konopcem, a konopac omotan oko gležnjeva bi vezali za uže kolotura na stropu te što se više konopac natezao, to se tijelo više dizalo od poda). Proces je završavao presudom koja je najčešće bila smrtna kazna odnosno spaljivanje. Čak i ako bi optužena osoba bila pomilovana, društvo je nerijetko davalo i svoju osudu te bi „spašena“ osoba bila izvrgnuta ruglu.

Regionalni kontekst

No „vještice“ se nisu bolje „provodile“ ni u našem susjedstvu. Segedin (mađ. Szeged) je bio važno trgovačko središte u južnom dijelu Ugarske koje je nakon oslobođenja od Osmanlija krajem 17. stoljeća uz domaće stanovništvo ugostilo i stanovnike susjednih zemalja. Budući da odnosi između starosjedioca i pridošlica nisu bili najbolji, a ako tome pridodamo lošu životnu situaciju i prirodne nepogode, svećenici i redovnici su iskoristili priliku pridobiti ljude nazad u crkvu te su govorili da su te nedaće Božja kazna jer su se ljudi okrenuli od njega. Kad su uspjeli u svom naumu pridobivanja vjernika, a uvjeti života se nisu poboljšali, krivnju su prebacili na vještice kojima je upravljao vrag.

U razdoblju od 1728. do 1729. godine oko šezdeset slučajeva progona vještica je zabilježeno u Segedinu, od kojih je dvadeset i jedna osoba smrtno stradala, među njima šestorica muškaraca. Glavni je razlog optužbe bio da su vještice prodale kišu i usjeve vješticama iz Osmanskog Carstva. U odnosu na povode optužbama u Zagrebu ove segedinske su, ipak, bile konkretnije, no procesi su se vodili na gotovo identičan način. U razdoblju od 1565. do 1756. u Ugarskoj su se odvila 544 procesa. U Zagrebu se od prvoga zapisanog slučaja 1360. godine odvilo 765 procesa, a kako je već prije naznačeno, velika se većina procesa događala nakon sabora u Trnavi (do 1622. godine su samo dvadeset i četiri osobe optužene) pa je očito da je u nešto kraćem vremenskom periodu u Zagrebu procesuiran primjetno veći broj slučajeva. Ako je na crkvenom koncilu u Trnavi donesena odluka da se svi ljudi sumnjivog ponašanja trebaju prijaviti biskupu ili vlasniku zemlje, a na tom je saboru sudjelovalo svećenstvo Hrvatskog i Ugarskog Kraljevstva, kako je došlo do navedenih razlika u brojčanom stanju? Već je napisano da je odluke s tog koncila Hrvatski sabor prihvatio tri mjeseca nakon njegovog održavanja, no u korištenoj se literaturi ne spominje je li ga prihvatio i Ugarski sabor te odgovor možda leži u tome što Crkva u Ugarskoj nije imala bezuvjetnu pomoć države. Također za primjer uzeti Segedin se oslobodio osmanske vlasti tek krajem 17. stoljeća, a ni pola stoljeća nakon toga je došlo do pokretanja procesa protiv šezdesetak osoba.

Carica zaustavlja progone

Kraj progona u Ugarskom i Hrvatskom Kraljevstvu dogodio se gotovo istovremeno. Odlukom carice Marije Terezije 1756. godine je donesen zakonski članak prema kojemu lokalna vlast i dalje može voditi cijeli proces samostalno, ali carica donosi konačnu odluku. Donošenjem „Općeg zakona o kaznenom sudskom postupku“ (znanog i kao Theresiana) 1768. godine Marija Terezija je osudila neznanje i praznovjerje ljudi koje se na štetu „odabrane“ manjine prenosilo generacijama te je osudila nepravilnosti pri obavljanju sudskog postupka. Nakon donošenja zakona iz 1756. carica je uvidjela da su gotovo sve optužbe za vještičarenje bez osnove i nakon što su praktički svi bili oslobođeni uskoro su progoni prestali.

Otkad je svijeta i vijeka netko negdje progoni „vještice“. Nekad doslovno, nekad figurativno. Ljudi su fascinirani tom pojavom, ljudskom psihom koja dovede do suludih zaključaka i mase ljudi koja im vjeruje te ih slijedi, vjerojatno bezbrižno dolijevajući ulje na vatru. Odakle se javlja ta potreba da se napakosti drugome, da se bez srama i promišljanja o posljedicama nekoga lažno optuži i izvrgne javnom linču? I u današnje vrijeme pojedinci ili grupe u društvu osuđuju ili pozivaju na progon najčešće nedužne ljude s kojima se oko nečega ne slažu. No nadamo se da ima istine u onoj Zagorkinoj: „Zlo uvijek proždire samo sebe. Potrebno je samo strpljenja da se dočeka taj tren.“[1]

[1] Marija Jurić Zagorka. Grička vještica.

Literatura:

Bayer, Vladimir. Ugovor s đavlom. Procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj. Zagreb: Informator. 1982.

Burns, William E. Witch hunts in Europe and America: an encyclopedia. London: Greenwood Press. 2003.

Petrovics, István. A Witch-Hunt in Szeged in the Early Eighteenth Century. The Role of magic in the past. Learned and popular magic beliefs and diversity of attitudes. Bratislava: Pro Historia, 2005. str. 108–116.

Šanjek, Franjo. Crkva i kršćanstvo u Hrvata: srednji vijek. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 1988.

Vukelić, Deniver. Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet. 2009.