Mali primorski gradić Ortona tipičan je za ovaj dio Jadrana. Lukom, srednjovjekovni dvorac, željeznica i niz kuća stiješnjenih između planina i mora. Naravno, postoji mnogo relativno novih zgrada u dijelu koji bi trebo biti vrlo stara gradska jezgra. Glavna ulica je previše četvrtasta da bi bila šarmantna, sve što je ostalo od kaštela s pogledom na more je obnovljena ruševina, a drevne zidine u uskim uličicama su označene rupama od metaka ili korozijom. Nije sve ovo tako neobično, osim ako slučajno niste čuli priču o Bitki za Ortonu. Zašto je bitku Winston Churchill nazvao “Malim Staljingradom”, i zašto se još žrtvama klanjaju cvijećem na spomeniku, simbolu kanadskog sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, saznajte u nastavku teksta.
Bitka za Ortonu počinje nekoliko dana prije Božića 1943. godine kada kanadske snage pokreću napad na njemačke padobrance. Kao jedna od nekoliko talijanskih luka dubokih voda na istočnoj obali, Ortona je bila od velike strateške važnosti. Privezivanjem brodova u Ortoni, savezničke snage mogle su znatno skratiti svoje putove opskrbe u usporedbi s lukama u Bariju i Tarantu. Zadaća da zauzmu grad pripala je vojnicima iz 1. kanadske pješačke divizije pod zapovjedništvom general-bojnika Christophera Vokesa.
Njima je naređeno da se probiju kroz gradsko područje gdje su Nijemci već izgradili obrambeni sustav. Obrambeni sustav u gradu bio je samo dio međusobno isprepletenih položaja koji su činili njemačku crtu obrane, slavnu “Zimsku liniju”, koja prolazi cijelom Italijom sve do Monte Cassina. Očekivano, rezultat je bila brutalna i žestoka borba, gdje su se obje strane borile od kuće do kuće.
General Montgomery smatrao je da će se Nijemci povući sjeverno od Ortone, na područje gdje je teren pružao prirodne obrambene položaje i da će stoga obalni grad biti lak plijen
Stvari nisu ispale tako. 20. prosinca u blizinu Ortone stigla je kanadska 2. brigada sa svoje tri pukovnije. Već sutradan je pukovnija Loyal Edminton stigla do Piazza Vittoria na ulazu u grad. Ispred njih se nalazio korzo Vittorio Emanuele koji vodi do Piazza Municipale, srca grada. Uske sporedne ulice bile su blokirane barikadama i ruševinama koje su ostavili Nijemci. Široko otvoreni korzo, jedina ulica koju su mogli koristiti tenkovi, bila je minirana. Kanadski pješaci morali su zauzimati kuće koje su se nalazile sa strane prije nego što bi kretali naprijed, izuzetno težak i opasan zadatak.
Kanađani su se suočavali s jedinicama iz 1. padobranske divizije pod zapovjedništvom generala Richarda Heidricha. Mnogi saveznički zapovjednici smatrali su padobrance najiskusnijim i najelitnijim njemačkim vojnicima u Italiji. “Zeleni vragovi”, nadimak koji su im nadjenuli saveznički vojnici, bili su dobro odmoreni, obučeni i opremljen. Borba je bila žestoka.
Nijemci su postavljali mine, tempirane bombe i druge zamke u napuštenim kućama i usred ruševina. Položaji mitraljeza i protutenkovskog topništva bili su skriveni iza zidova i među ruševinama. Kanadski vojnici bili su prisiljeni koristiti svoje 57 mm topove kako bi srušili zidove ili krovove gdje bi se mogli skrivati padobranci. Kad granate nisu mogle probiti kroz debele kamene zidove, topnici bi ciljali u prozore, a granate bi potom zbog poskakivanja u kućama prouzročile strašno oštečenje.
Kanadski pješaci prelazili su iz kuće u kuću, a da se nikada nisu pojavili na ulicama. Bila je to nova taktika koju su izmislili, tzv. “mišja rupa“, koja je podrazumijevala korištenje artiljerije da se probiju rupe u zidovima umjesto da se bori na ulicama. Koristeći se pijukom i eksplozivom, razbijali su zidove na katu i između zgrada, probijajući se naprijed kroz dim i prašinu na svoje protivnike. Granate koje su bacali Nijemci često su bile bačene natrag na njih prije nego što bi eksplodirale. Tenkovi su se kretali polako, i tako osiguravali streljivo i evakuaciju ranjenih.
Zašto bi Nijemci branili neumoljivom žestinom – koju je pratila samo odlučnost Kanađan – obalni gradić male strateške vrijednosti?
Širom svijeta, obračun dviju strana je pravio naslove i Ortona je postala učestala riječ: “Ovo je Matthew Halton iz CBC-a, javljam se iz Italije …”. Kanadski ratni dopisnici učinili su ovu krvavu epizodu svjetski poznatom. Ortona je postala simbol, jednako važna kao i Rim. Osvojiti grad i zadržati ga, postalo je stvar nacionalnog prestiža.
Borbe su bjesnile danima. Kanadske pukovnije Loyal Edmontons puk i Seaforth Highlanders bile su neumoljive u napadu i zbog toga su pretrpjele velike gubitke.
Na Božić, protiv svih očekivanja, vojnici iz Seaforth Highlandersa puka bili su počašćeni pravom blagdanskom večerom u crkvi Santa Maria di Constandinopoli. U međuvremenu, nedaleko crkve moglo se čuti granate i strojnice.
U prašini i oštrom mirisu baruta, vojnici Loyal Edmonton puka sudjelovali su u jednoj od najžešćih borbi do tada. Grupa po grupa bila je zamijenjena, kako bi i oni došli na božićnu večeru. Što se tiče Talijana, u gradu su još uvijek bili civili, uglavnom stariji ljudi i djeca, a osjećaj tjeskobe i straha vladao je među njima jednako kao i među vojnicima.
Naposlijetku, 27. prosinca stiže i treća pukovnija 2. Brigade, Princess Patricias. Ona je dobila zapovijed da se zajedno s eskadrilom za podršku iz oklopne pukovnije, Régiment de Trois-Rivières, pridruži bitki.
Bitka za Ortonu približavala se kraju. Njemački padobranci nisu mogli nastaviti borbu bez pomoći i 28. prosinca prepustili su grad Kanađanima
Pobjeda je bila skupa: pukovnija Loyal Edmonton imala je 172 žrtve, uključujući 63 ubijenih; Seaforth Highlanders 103, uključujući 41 ubijeno. Uzimajući u obzir gubitke jedinica za podršku, ukupan broj savezničkih žrtava dosegao je 650 časnika i vojnika.
Broj njemačkih žrtava je puno manji, brojevi se uglavnom kreću oko 300-400 ljudi. Borbom za Ortonu okončano je za Kanadu mjesec dana teških borbi, znanih kao “krvavi prosinac”. Oči svijeta su sada bile usmjerene prema Monte Cassinu i nastojanju saveznika da oslobode Rim.
