Ranonovovjekovno je društvo nerijetko svojim religioznim, političkim pa i sociološkim pogledima na svijet mijenjalo moralne granice
Na taj su se način stvarale devijantne skupine na koje se nije gledalo blagonaklono, bile su u manjini te ih je većina izgurala na marginu društva i samim time se drugačije ponašala prema njima. Progoni čarobnjaka (vještica) od 1430. do 1780. prikazuju nam jedan od načina iživljavanja plemićke države i Crkve na podređenim klasama.
Vjerske manjine naspram većine
Kako je u članku o Zagrebačkim vješticama spomenuto, socijalne i ekonomske faktore poput rasta broja stanovništva, rasta cijena, epidemija, gladi i siromaštva nije bilo moguće, kao ni prirodu, kontrolirati, pa su ljudi iskoristili natprirodno za objašnjenje događaja koji su premašivali njihovo shvaćanje. Optužili su vraga koji je svoje pomoćnike imao na Zemlji, a ljudi su ih prepoznali u marginalnim grupama.
U širenju tog uvjerenja pomoć je pružila i Crkva. U početku se željela riješiti heretika, progonili su se anabaptisti i spiritualisti, a potom se u 15. stoljeću prešlo na čarobnjake. Budući da je to bilo vrijeme sukoba Crkve s protestantizmom, pogledamo li geografski položaj mjesta s najvećom količinom progona čarobnjaka, možemo stvoriti vezu između tih dviju manjina. Najčešće su to područja gdje je živjelo nekoliko skupina vjerskih manjina ili granično područje dviju zemalja, od kojih jedna pripada katoličanstvu, a druga protestantizmu.
Tako za primjer možemo uzeti područje današnje Švicarske, gdje je u šest kantona bilo protestantsko stanovništvo, a u sedam katoličko, ili Njemačke, gdje su suživot ostvarili luterani, kalvinisti i katolici, a u tim su zemljama, uz Francusku i Englesku, progoni uzeli najviše maha. Do toga možda i ne bi bilo došlo da nisu bili uvedeni zakoni koji su ih omogućavali.
Spajanje državne s crkvenom vlasti i oblici mučenja
Prije 13. stoljeća za pomoć u odluci na sudu više se tražila Božja pomoć nego što se pravo koristilo kao instrument socijalne kontrole. No kada su se u 13. stoljeću počeli otvarati pravni studiji, počeli su se mijenjati zakoni, a glavni razlog tih promjena bio je porast i crkvenih i svjetovnih zločina. Papa Inocent III. uveo je pravilo da je crkveni sudac dužan pokrenuti proces protiv osobe već temeljem same prijave, bez da je osoba koja je prijavila potencijalni zločin morala dokazati krivnju optuženog.
Drugo je pravilo, koje je olakšalo kažnjavanje optuženih, glasilo da sudac mora provesti postupak nad osobom za koju se javno govori da je izvršila zločin zbog kojeg je Crkva kažnjava. Te su dvije odredbe prethodile inkviziciji, a mjere koje im je Crkva omogućila da koriste protiv heretika koristili su i protiv čarobnjaka. Uskoro su se u svim državama zapadne Europe crkvena inkvizicija i državna vlast spojile. Mučenje, koje je bilo zakonski opravdano, nije bilo kazna za počinjeni zločin, već iznuđivanje priznanja. Suci su se bojali da će čarobnjaštvo pomoći optuženima za to zlodjelo u izdržavanju boli, pa su se dovitljivo dosjetili još gnjusnijih oblika mučenja.
Osim što su bili zastrašujući, načini na koji su se iznuđivala priznanja često su bili i nelogični. Na primjer napravio bi se kolač od raženog brašna i urina žrtve te bi se dao psu da ga pojede (pse se često povezivalo s vragom). Ako bi pas pokazivao iste simptome kao i žrtva, čarobnjaštvo je bilo „dokazano“ te bi životinja ukazala na krivca. Još jedan način dokazivanja nevinosti je bilo recitiranje molitve, koju je trebalo savršeno izgovoriti, bez zastajkivanja ili mucanja, a kad ti život ovisi o tome, nije bašlako izvedivo. Najpoznatiji je primjer vjerojatno privezivanje kamena za optuženu osobu i njezino bacanje u vodu. Ako bi osoba isplivala, smatralo se dokazanim da joj je vrag pomogao i da je kriva, a ako ostane na dnu, znači da je nevina. No to i nije neka utjeha kad si već mrtav.
Podređenost žena i karakteristike vještica
Kao i u nekim drugim povijesnim razdobljima, u ranom se novom vijeku smatralo da žene trebaju biti podređene muškarcu. Ta nas ideja vodi do teksta iz Knjige Postanka gdje je opisano kako je Eva nastala od Adamova rebra. Rebro, koje je zakrivljena kost, označavalo je ženski um koji je također „zakrivljen“, perverzan i izopačen. Žene su bile smatrane nužnim zlom, one su bile korisne samo za reprodukciju i svojom vjernošću i privrženošću muškarcu pomagale su mu u obavljanju njegovog posla.
Giovanni Michele Bruto je bio jedan od onih koji su smatrali da žene ne smiju biti obrazovane jer bi tada mogle postati ambiciozne, a u tom bi se slučaju mogle zainteresirati za nešto drugo osim pranja rublja. Stoga nas ne treba niti iznenaditi činjenica da je od svih progonjenih ljudi oko 80% bilo žena. Dakako, ne treba zaboraviti niti na optužene muškarce kojih je u nekim dijelovima Europe bilo do 50% od ukupnog broja optuženih. Muškarci su bili progonjeni većinom u kombinaciji s optužbom za herezu iako se i čarobnjaštvo preko povezanosti s vragom smatralo herezom. No gledajući spol, čarobnjaštvo je prvenstveno bilo povezano sa ženama, kao što je svetost bila povezana s muškarcima.
Prema novovjekovnom shvaćanju žene su bile slabijeg karaktera, bile su lakovjernije te su zbog toga lakše padale pod dominaciju vraga s kojim bi potom sklopile ugovor. Većina je progonjenih stanovnika proizašla iz sličnih okolnosti. Žene su većinom bile starije od pedeset godina, što je u ono vrijeme predstavljalo starost.
Stariji ljudi nerijetko postaju senilni, a ako uz to djeluju i ekscentrično i imaju antisocijalno ponašanje, što je s današnjeg gledišta možda uobičajeno ponašanje, ali ne i s ondašnjeg, onda možda možemo razumijeti zašto su se drugi stanovnici osjećali nelagodno u društvu takvih ljudi. Ako su pritom žene bile upoznate s narodnom medicinom, koja se inače povezivala s vragom, postojale su još veće šanse da ih se optuži za vještičarenje. Udovice su predstavljale prijetnju jer nisu imale ni muža, a vjerojatno ni oca, o kojemu bi bile ovisne i kojemu bi bile podređene. Većina je vještica dolazila iz nižih slojeva društva, često su morale prositi da prežive, a to ih je činilo ranjivima te prema tome lakom metom vragu.
Žene koje su odgovarale opisu vještice bile su spremne na svađu, psovale su, imale su bujnu maštu i bile su moralno devijantne. S tim na umu, neobično je da su žene uopće preživjele rani novi vijek.
Kristijanizacijom do spasa
U 18. stoljeću stvari su se ipak počele mijenjati. Vladajući su krugovi posvetili više pažnje procesima progona pa su se oni vodili mnogo opreznije te su bile potrebne jače indicije da se netko podvrgne mučenju. Progoni nisu prestali dok vlasti nisu shvatile da su slale nedužne ljude u smrt i dok nisu promijenjeni zakoni. Jedan od razloga smanjenja progona je kristijanizacija – vrag je počeo predstavljati strogo duhovni koncept, a ne fizičko biće, ona je umanjila vjerovanje u magiju i njezino prakticiranje u ruralnim područjima i tako dala progoniteljima manje razloga za brigu.
S današnjega gledišta smatra se da su progoni u ranom novom vijeku bili rezultat bolesne mašte i pogrešnog načina razmišljanja, no u razdoblju od 13. do 18. stoljeća to nije bilo tako. Koliko god okrutni oni bili, često se spominju brojke od nekoliko stotina tisuća mrtvih. To je očito pretjerivanje, realna bi brojka prije bila između pedeset i sto tisuća. Crkva je smatrala da heretici i čarobnjaci predstavljaju ozbiljnu opasnost i da taj problem pod svaku cijenu treba riješiti.
Progoni čarobnjaka uvijek izazivaju pozornost, većinom zbog zastrašujućih sprava za mučenje, pa su i izložbe na tu temu uvijek dobro posjećene, no osim inovacija na tom području, počelo se razvijati pravo i sudski postupci, a to bi nam naslijeđe ipak trebalo biti važnije.
Literatura:
Tamar Altebarmakian: 13 Bizarre and Cruel Ways People Tested Witches. Ranker
https://www.ranker.com/list/weird-witch-tests/tamar-altebarmakian
