Ljeto 1943. godine. Žitom okupana polja u ‘Izbočini kod Kurska’ postati će poprište epskog sukoba između njemačkog Wehrmachta i sovjetske Crvene armije. Sudar dvaju giganta kod Kurska stvoriti će pakao na zemlji i ostavit iza sebe desetke tisuća žrtava i na tisuće uništenih tenkova i zrakoplova. Tijek rata na Istočnoj Bojišnici promijeniti će se zauvijek, a cijelom svijetu sada će biti jasno da su dani Trećeg Reicha odbrojani.
Kada su u ranim jutarnjim satima petoga srpnja, nakon snažnog topničkog udara, njemački ‘panzeri’ formirani u snažne oklopne klinove započeli napredovanje prema sovjetskim linijama, započela je i ‘Grmljavina na Istoku’. Kako sve u prirodi ima svoj redoslijed, tako ga ima i bitka kod Kurska. Njene korijene pronaći ćemo u kravom sukobu za Staljingrad, koji je završio u veljači 1943. godine.
Poraz u bitki za Staljingrad njemački je Wehrmacht skupo platio. Cijena u broju vojnika, opreme i morala bila je previsoka, ali problem je postao još veći jer je cjelokupna situacija njemačke vojske na Istočnom bojištu postala izrazito teška. Snažan sovjetski protunapad ne samo da je uništio njemačku 6. Armiju, već je i oslobodio stotine kilometara sovjetskog prostora, uključujući i gradove Rostov, Harkov i Kursk. Da bi povratila inicijativu na Istoku, njemačka vojska spremala se za vlastiti protunapad. Najveća tenkovska bitka u povijesti kucala je na vrata.
U veljači 1943. godine, njemački feldmaršal von Manstein, dobio je dozvolu Adolfa Hitlera da pokrene protunapad na južnom dijelu Istočne bojišnice, u blizini grada Harkova.
21. veljače, 4. Oklopna Armija započela je ofenzivu i ponovno zauzela gradove Harkov i Belgorod. Crvena armija povukla se prema Kursku. Uskoro vojne operacije prestaju jer je započela sezona proljetnog blata, takozvana ‘rasputitsa’, i tako onemogućila kretanje oklopnih vozila ili vojnika.
15. travnja Hitler organizira operaciju ‘Citadela’, kojom se sa sjevera i juga htjelo okružiti pet sovjetskih armija kod Kurska i u potpunosti ih uništiti.
9. Armija generala Modela trebala je napasti sa sjevera i spojiti se sa 4. Oklopnom Armijom generala Hotha i Operativnom skupinom ‘Kempf’ pod zapovjedništvom Wernera Kempfa, koja je trebala napasti s juga.
Ove tri grupe trebale su se susresti istočno od grada Kurska i tako zarobiti sovjetske Armije između sebe. Međutim, došlo je do velikog neslaganja između njemačkog vojnog vrha i Adolfa Hitlera. Neki od njemačkih generala htjeli su odustati od operacije i prijeći na stratešku obranu. Strateškim povlačenjima i protunapadima gdje bi sovjetske linije bile preslabe, smatrali su, postigli bi se puno bolji rezultati. Oni generali koji su se slagali s operacijom, smatrali su da ona mora započeti odmah, jer su informacije s terena pokazivale da sovjetski vojnici rade danonoćno da ‘Izbočinu kod Kurska’ pretvore u neosvojivu utvrdu.
Unatoč prvotnim planovima da operacija započne u svibnju, Hitler ju je odgodio dok najnoviji tenkovi njemačke industrije ne pristignu na bojišnicu. Sveukupno, Wehrmacht je pripremio 780 000 vojnika, 3000 tenkova, 10 000 topova i 2000 zrakoplova za napada na sovjetske položaje.
Dva izgubljena mjeseca dala su sovjetskoj Crvenoj armiji dovoljno vremena da svoje položaje uistinu pretvori u neosvojivu utvrdu.
Formirane su tri linije obrane, položeno je na desetke tisuća mina, postavljene su stotine mitraljeskih gnijezda i protutenkovskih prepreka, a kilometari bodljikave žice okružili su sovjetske rovove.
Suprotstavljeni njemačkim zapovjednicima, sa juga prema sjeveru, položaje su držali ‘Voronješki’ front generala Vatutina i ‘Središnji’ front generala Rokossovskog, dok se u pozadini, kao rezerva nalazio ‘Stepski’ front pod generalom Konevom.
Znajući za njemački napad, Sovjeti također koriste partizanske jedince koje djeluju iza njemačkih leđa. Njihov uspjeh je bio golem. Uništili su 298 lokomotiva, 1222 željeznička vagona i 44 mosta i tako još više usporili njemačku ofenzivu. Sveukupno, Crvena armija pripremila je 2 milijuna vojnika, 5000 tenkova, 25 000 topova i 3000 zrakoplova za obranu svojih položaja. Ogromna prednost u ljudstvu i tehnici bila je očita.
Operacija ‘Citadela’ započinje u ranim jutarnjim satima 5. srpnja.
Sovjeti su imali informacije od zarobljenog vojnika da će napad započeti u jutarnjim satima, pa su otvorili topničku paljbu da u njemačkim redovima naprave nered. Nijemci su bili zaustavljeni na sat vremena, ali sve to nije imalo neku preveliku ulogu i uskoro započinje njemački napad. Nakon topničkih udara, stotine njemačkih pješaka, uz podršku tenkova i zrakoplova, bacaju se na sovjetske linije.
Često je izostavljeno da se na nebu, jednako kao i na tlu, odvijala krvava borba između dviju zračnih sila. Uistinu, osim što je najveća tenkovska bitka, riječ je vjerojatno i o najvećov zračnoj bitki.
Unatoč svoj sili napada, dobro obučenoj njemačkoj pješadiji, novim oružjima kao što su slavni tenkovi ‘Tigar’ i ’Pantera’, obrambeni položaji i hrabrost sovjetskih vojnika bili su neslomljivi.
Do 10. srpnja, Sovjeti su zaustavili napredovanje 9. Armije na sjeveru. Dok su na sjeveru njemačke snage slabo napredovale i ubrzo su zaustavljene, na jugu su Nijemci imali više uspjeha. Nakon nekoliko dana ogorčene borbe II. SS-Oklopni Korpus stigao je do Prokhorovke, malog naselja udaljenog 80-ak kilometara jugoistočno od Kurska.
Upravo se ovdje, 12. srpnja odigrao najveći tenkovski sudar kada se oklop sovjetske 5. Gardijske tenkovske armije sukobio s onim II-SS Oklopnog Korpusa. Bio je ovo klimaks bitke za Kursk. Pobjeda u ovoj bitci za njemačku vojsku bi značila proboj u sovjetsku pozadinu. Sve je bilo na kocki. 294 njemačkih tenkova dočekalo je 616 tenkova Crvene armije i upustilo se u cjelodnevnu borbu.
Do kraja dana Nijemci se povlače, unatoč tome što su nanijeli ogromne gubitke sovjetskim snagama.
Broj uništenih ili teško oštećenih tenkova kreće se između 330 i 615 za sovjetske snage i od 60 do 80 za njemačke snage, zavisi od izvora. Najveća tenkovska bitka tako je završila bez jasnog pobjednika.
Dok su Nijemci na papiru definitivno bili pobijednici, Sovjeti su zaustavili njemačku oluju. Žitna polja izgledala su kao da se na njima odvijala apokaliptična scena. Stotine uništenih tenkova, olupine vozila, pougljena tijela vojnika i žito u plamenu zauvijek će ostati u sjećanjima ljudi koji su se ondje borili. Napomenimo i to da uvidom u nedavno otvorene sovjetske arhive, ruski vojni povjesničari tvrde da titula najveće tenkovske bitke zapravo pripada Bitki za Brody.
Savezničko iskrcavanje na Siciliji 10. srpnja i neuspjeh kod Prokhorovke 12. srpnja, natjerao je Hitlera da već istu večer otkaže operaciju ‘Citadela’.
Otkazivanjem operacije, bitka za Kursk nije gotova. Inicijativa koju je njemačka vojska držala izgubljena je zauvijek, a s njom i rat na Istoku.
Već 12. srpnja, njemačke snage sjeverno od Kurska prisiljene su na obranu kada Sovjeti započinju operaciju ‘Kutuzov’, i do 24. srpnja one gube područja koje su držale prije bitke. Južno od Kurska, 3. kolovoza, započinje operacija ‘Rumynatsev’ koja je također bila uspješna. 5. kolovoza oslobođen je Belgorod, a 23. kolovoza Harkov.
Oslobođenjem Harkova završila je i bitka za Kursk.
Prvi puta u ratu, njemačka ‘ljetna ofenziva’ nije uspjela. Ne samo da Wehrmacht nije uspio zauzeti planirano područje, već je izgubio i ono koje je dotada držao. Bio je to uistinu kraj njemačkog vojnog stroja i kraj jedne ere.
Sve zajedno, njemački gubici iznosili su oko 50 000 ubijenih i 130 000 ranjenih vojnika. Oko 700 tenkova i isto toliko zrakoplova je uništeno. Sovjetski gubici iznose oko 250 000 ubijenih i 600 000 ranjenih vojnika. 6000 tenkova, 1500 zrakoplova i 5000 topova je uništeno.
Gubici koje je pretrpjela Crvena armija su ogromni, ali unatoč tome, nadmoć u ljudstvu koju je Sovjetski Savez uživao, jednostavno je bila previše za njemačku vojsku. Sovjetska Crvena armija krenula je na vožnju prema zapadu koja će završiti 8. svibnja 1945. godine u Berlinu. Ali ne smijemo zaboravit da je ta vožnja započela u srpnju 1943.godine, u paklu ruske stepe, u bitki za Kursk.
