Duždevska vlast u europskoj kraljici mora

Venecija
Foto: Pixabay

Najveća je gospodarska i pomorska sila srednjeg te dobrim dijelom i novog vijeka mnogo dugovala svojoj opstojnoj i dobro uređenoj vlasti. Mletački duždevi nisu bili samo njezini najviše rangirani pripadnici, već i jedan od najsnažnijih čimbenika društvenog i političkog života europskoga juga.

Duždevi su Venecijom vladali od 697. pa sve do propasti Republike 1797. godine. Jedina iznimka tome bila je petogodišnja vladavina vojnih zapovjednika od 737. do 742. Ukupno ih se kroz povijest izmijenilo sto dvadeset, a brojni su od njih, poput Ordelafa Faledra ili Andree Dandola, bili značajni za hrvatsku povijest uslijed neprestane isprepletenosti s dalmatinskim gradovima i otocima te vječite borbe za prevlast nad njima.

Obilježja i struktura vlasti

Dužd je uživao najveći ugled, bio je najbogatiji član zajednice i najveći zemljoposjednik. Donosio je zakone i važne državne odluke te presjedao vijećima. Njegovo se ime nalazilo na državnom pečatu i novcu. Simbol duždeve moći, a i same Venecije, bila je palača na Trgu Svetog Marka, koja je spoj bizantskog, gotičkog i renesansnog stila, pri čemu se duždeva rezidencija nalazila na prvom katu. U doba najveće ekspanzije njegova je titula glasila: Dužd Mletaka, Dalmacije i Hrvatske i gospodar četvrtog dijela i pol čitavoga Rimskoga carstva.

Kako Venecija nije bila sklona davanju prevelike moći jednom pojedincu, njegovu su vlast ograničavala druga tijela. Dužd je bio smješten na vrhu piramidalno strukturirane vlasti, a odmah su ispod njega dolazili duždevi savjetnici, kojih je najčešće bilo šest, zatim Senat i Vijeće četrdesetorice, Veliko vijeće te naposljetku Glavna skupština.

Funkcije i broj članova tih tijela mijenjale su se kroz stoljeća, a bila su zadužena za rješavanje kriza, sudske procese, trgovinu i pomorstvo. Duždevo vijeće provodilo je oporezivanja te pokretalo i upravljalo radom ostalih vijeća dok se istovremeno moralo pridržavati njihovih odredbi. Njegova je najvažnija funkcija bila prisiljavati dužda da se drži provedbi koje je donijelo vijeće.

Prisezanje i poznati duždevi

Svaki je dužd pri dolasku na vlast polagao duždevu zakletvu, tzv. promissione ducale. Zauzvrat su mu svi gradovi pod mletačkom vlašću prisezali na vjernost. Da bi se dužd odabrao, bilo je potrebno višestruko glasanje četrdeset jednog kandidata, uglavnom članova Velikog vijeća. Nakon proglašenja održao bi govor pred okupljenim pukom te se uputio u palaču na daljnji protokol.

Prvi je od njih bio bizantski imenovan Paoluccio Anafesto, čije je sjedište bilo u bizantskoj Herakleji. Trebalo je više od pedeset godina da se ono preseli u Veneciju, i to u Malamocco, dok je na Rialto kao konačno sjedište došlo početkom devetog stoljeća.

Neki od najistaknutijih plemićkih rodova koji su se izmjenjivali na duždevskom tronu bile su obitelj Candiano, Orseolo, Badoari, Dandolo i Tiepolo. Duždevi su dakle uvijek bili pojedinci iz visokih društvenih slojeva, ali to je vrijedilo i za ostale strukture vlasti. Običan čovjek u pravilu nije sudjelovao u donošenju ikakvih političkih ili pravnih odluka.

Preokret u duždevim ovlastima

Dok je nekad duždeva samovoljna politika izazivala pobune (976. spaljena je duždeva palača nakon što se plemstvo pobunilo protiv Pietra Candiana IV, a potom je i sam dužd zajedno sa sinom ubijen), do šesnaestog stoljeća mletačka je aristokracija bila toliko moćna da je funkciju dužda svela na izrazito nepovoljnu društvenu ulogu.

Unatoč i dalje velikom ugledu restrikcije dužda u to doba bile su frapantne. Bilo mu je zabranjeno odstupiti od dužnosti, svoje ovlasti nije smio povećavati, a dostupan je morao biti dvadeset i četiri sata dnevno. Osim što nije smio biti vlasnik posjeda izvan Venecije, nije ju smio ni napuštati bez dopuštenja Vijeća desetorice. Ako je ipak uspio otići u inozemstvo, tada mu nije bilo dopušteno otvarati pisma ili primati poštu. Nije također smio posjećivati kazališta i gradske kavane. Od njega se očekivalo da prima strane dostojanstvenike te da se pojavljuje na javnim događanjima i sudjeluje u ceremonijama.

Njegova se uloga dakle svela na društvenu simboliku i ugled. Tako je nosio tradicionalan corno ducale, vrstu šešira u obliku roga koja je bila ekvivalent kruni, sličan onome što su nosili nekadašnji bizantski vojnici. Prepoznatljiv je bio i po dugom i raskošnom plaštu u bizantskom stilu pod nazivom epitogio. Jedne od rijetkih važnih ovlasti bile su i čuvanje ključeva zatvora te imenovanje biskupa crkve Svetog Marka.

Vjenčanje s morem i propast Republike

Najpoznatija venecijanska, ali i europska manifestacija srednjeg vijeka bila je Vjenčanje s morem. Ona se odvijala na dan Uzašašća i njime se slavila mletačka pomorska dominacija i duždeva moć. Tom bi se prigodom dužd prevozio specifičnim mletačkim plovilom, galijom bukentaur, a Vijeće desetorice i ostali važni pripadnici slijedili bi ga u gondolama. Dužd bi potom, stojeći na krmi bukentaura, bacio zlatni prsten u more proglašavajući kako se sada žene u ime „istinske i vječite dominacije“. Nakon toga slavlje i gozba trajali su po nekoliko dana.

Posljednji dužd bio je Lodovico Manin, koji je vladao osam godina prije no što je 1797. Mletačka Republika ukinuta Napoleonovim osvajanjem. Nedugo nakon Napoleon je dao uništiti slavni mletački bukentaur s kojeg se godinama dužd vjenčavao s morem, siguran u moć i opstojnost svoje Venecije. Duždevska slava i stoljetna premoć njegove države tako je i simbolično i okrutno uništena.

Literatura:
Davis, H. John. Venice (Wonders of man). Newsweek : First Edition edition.  1973.
Čoralić, Lovorka. Kraljica mora s lagunarnih sprudova, Povijest Mletačke Republike. Meridijani. Samobor. 2004.
C. Frederic. Povijest Mletačke Republike. Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb. 2007.