Božanstveni Kaligula

Slika: Wikimedia Commons
Guja u njedrima Rima 

Godine 37. rimska je vlast pripala Gaju Cezaru, Tiberijevome posinjenom unuku, poznatijem pod nadimkom Kaligula. Razna pomilovanja i rehabilitacije, ograničavanje zakona o uvredi veličanstva i ponovno uvođenje običaja da se svake godine moraju objaviti službeni izvještaji o carevom trošenju državnog novca Kaligulu su prividno činili idiličnim vladarom. Njegovu kratkotrajnu vladavinu nisu obilježili veličanstveni vojni pohodi, već stalni sukobi sa senatom, okrutna i neopravdana ubijanja (poželio je da rimski narod ima jednu glavu da je može odsjeći samo jednim udarcem), poistovjećivanje s božanstvima i urotnici koji su ga pokušavali te naposljetku i uspjeli ubiti.

Gaj Cezar August Germanik (lat. Gaius Caesar Augustus Germanicus) rodio se 31. kolovoza 12. godine, najvjerojatnije u Anziu (lat. Antium). Nadimak Kaligula (u prijevodu ‘čizmica’) zadobio je još kao dječak odrastajući u vojsci. Kad je imao 19 godina, Tiberije ga je poslao na Capri, a jednom ga je prilikom opisao riječima: „Njegujem guju u njedrima Rima. Obrazujem Faetona koji će nespretno rukovati vatrenim kočijama i opeći cijeli svijet.“[1]

Iako su Kaliguline odluke često bile objašnjavane njegovim ludilom, mnoge je stvari radio i zato da ponizi senatore i druge visoke dužnosnike. Primjer za to je odnos prema njegovu konju Kasaču (lat. Incitatus) koji je živio u mramornoj staji, na sebi imao ljubičasti pokrivač i ovratnik optočen draguljima. Da bi mogao primiti goste koje bi u njegovo ime Kaligula pozvao, Kasač je imao i kuću s namještajem i robovima. Car je navodno planirao proglasiti svog konja konzulom.

Kaligula kao božanstvo

Prilikom posjeta stranih kraljeva koji mu dođoše odati počast Kaligula je, citirajući Homera, izrekao: „Neka bude jedan gospodar i jedan kralj!“[2]

Nakon što su ga dvorani upozorili da on već sad ima veći čin od bilo kojeg kralja ili starješine, zahtijevao je da se prema njemu ponašaju kao prema božanstvu. Naredio je da svim cijenjenim ili najpoznatijim statuama grčkih bogova maknu glave i postave njegovu. Time je sebe izjednačio s božanstvima, a ismijao tradicionalne bogove. No nije stao na tome. Kaligula je često nosio svilu koja je muškarcima bila zabranjena (Tiberijeve zabrane iz 16. godine), a nerijetko se oblačio u žensku odjeću i obuću. S obzirom na to da je volio izgledati poput bogova, znao se oblačiti poput Venere, nekad bi stavio zlatnu bradu i nosio Jupiterovu munju, Neptunov trozubac ili Merkurov štap oko kojeg je omotana zmija. Tijekom dana bi razgovarao s Jupiterom i pritom ga ispitivao tko je važniji od njih dvojice. Jednom mu je čak prijetio da će ga baciti u pakao ako on njega ne podigne na nebesa. „Kad bi ga netko nazvao polubogom ili bogom, izgubio bi glavu. Uistinu, čak je i prije toga bio zahtijevao da ga se smatra većim od čovjeka.“[3] Kao i Svetonije, Dion Kasije je naveo da je Kaliguli bila navika tvrditi da je imao spolne odnose s Mjesecom, Viktorija ga je navodno okrunila, a žene bi zavodio glumeći da je Jupiter. Volio je oponašati i Herkula, Bakha, Apolona, Junonu i Dijanu. Također si je odlučio pripisati epitete i simbole svih bogova. Tako ga se moglo vidjeti kao ženu kako drži vrč i thyrsus ili muškarca s toljagom i lavljom kožom, odnosno s kacigom i štitom. „Toliko je često bio oslovljavan imenima bogova da je čak pod tim nazivima ušao u dokumente.“[4] Iako ga se moglo vidjeti kako maše predmetom u obliku munje, zapravo ih se bojao i svaki put kad bi bilo nevrijeme, prekrio bi oči te se sakrio ispod kreveta.

Kaligula je sam sebi, kao bogu, posvetio svetište sa svećenicima i najskupljim mogućim žrtvama: plamencima, paunovima, tetrijebima i fazanima te zlatnu statuu u prirodnoj veličini. Tu su statuu morali oblačiti u odjeću koju je taj dan nosio Kaligula. Naknadno je objavio da ga je Jupiter nagovorio da dijele dom i zatim je proširio svoju palaču do Kapitola. Smetalo mu je što će Jupiter imati prednost u njihovu suživotu, pa ga je optužio da hoće Kapitolij samo za sebe te je izgradio još jedan hram za sebe na Palatinu. Htio je i svetište u Miletu, a isprika za to mu je bila da Dijana ima hram u Efezu, August u Pergamu, a Tiberije u Smirni. Istina je zapravo bila da mu se hram koji su Milećani gradili Apolonu jako svidio te ga htjede prisvojiti.

Počasti koje je Kaligula primao od ljudi nisu bile samo od svjetine već i od uglednih ljudi na visokim položajima. Pitanje je jesu li uistinu vjerovali onome što Kaligula radi i govori ili su se u strahu za vlastiti život samo pretvarali.

Urota i smrt

Kaligula se gotovo svakome zamjerio. Mahnito i nesmotreno ponašanje nije moglo proći nezapaženo, pa su se počele kovati urote o atentatu na cara. Ipak, antički autori tome nisu posvetili previše pozornosti. Svetonije je napisao: „Jedna ili dvije urote o njegovom ubojstvu su bile otkrivene; druge su još dozrijevale…“[5] I Dion Kasije je spomenuo kako su postojale urote vezane za cara. Kaligula je otkrio zavjeru koju su spremali Ancije Cerera i njegov sin Sekstije Papinije (lat. Ancius Cerealis i Sextus Papinus). Uslijedila je odmazda, urotnike je dao mučiti te ih je naposljetku ubio. Međutim izgleda da Dion Kasije nije pretjerano vjerovao da se uistinu planiralo Kaligulino ubojstvo. U jednom je dijelu napisao: „…baš kao da je bio pobjegao nekoj velikoj uroti; jer uvijek se bio pretvarao da je u opasnosti i da vodi jadan život.“[6] Neki su se događaji i snovi tumačili kao upozorenja o Kaligulinoj smrti. Kada je u Rimu grom udario u kuću stražara palače, objašnjeno mu je da će stražari predstavljati opasnost vlasniku te palače. Kada je upitao matematičara Sulu za svoj horoskop, Kaligula je saznao da može očekivati skorašnju smrt. Noć prije atentata sanjao je da stoji pored Jupiterova nebeskog trona te da ga je bog gurnuo palcem desne noge, pa se kotrljajući vratio nazad na zemlju. Proročica u Anziju ga je upozorila da se čuva Kasije. Iako je Kaligula naredio ubojstvo jednog Kasije, odabrao je krivog – Kasiju Longina.

Postoji nekoliko verzija Kaligulina ubojstva koje se najvjerojatnije dogodilo 24. siječnja 41. godine u rano popodne. Dok je Kaligula sjedio u kazalištu, prijatelji ga nagovoriše da prošeta s njima. Prema prvoj verziji dok je Kaligula razgovarao s dječacima koji su uvježbavali trojanski ratni ples, Kasije Hereja (lat. Cassius Chaerea) mu priđe s leđa i zabi mu nož u vrat, a Gaj Kalvizije Sabin (lat. Gaius Calvisius Sabinus) ga ubode u prsa. Prema drugoj verziji Sabin je upitao Kaligulu koja je dnevna lozinka, a kad je Kaligula odgovorio Jupiter, Hereja je uzviknuo neka bude (jedna od Jupiterovih zadaća bila je i iznenadna smrt) i zaokrenu mu vrat. Kaligula je pao na zemlju i navodno viknuo: „Još uvijek sam živ!“[7], ali je, ipak, podlegao ozljedama. I u trećoj mogućoj verziji glavni su urotnici bili Hereja i (ovaj put Kornelije) Sabin uz pomoć drugih ljudi. Hereja je u uroti sudjelovao jer ga je Kaligula redovito omalovažavao nazivajući ga djevojkom iako je, prema predaji, bio najmarljiviji i najčvršći od muškaraca, a kada bi zapovijedao stražom, lozinke bi bile riječi poput ljubav i Venera. U ovoj verziji Kaligula je priredio zabavu povodom festivala i u trenutku kad je želio vidjeti dječake koji su pjevali u njegovu čast, urotnici su ga ubili. Iako Dion Kasije vjerojatno pretjeruje u prethodnom opisu, navodi da su ga nastavili ubadati i kad je već bio mrtav, a da su neki čak i probali njegovo meso.

Kaligula je umro s 29 godina, nakon što je vladao nepune četiri godine. Unatoč činjenici da mu je tijelo bilo kremirano i pokopano, ljudi nisu bili u potpunosti sigurni je li mrtav. Naime, kako su mislili, postojala je mogućnost da je Kaligula sve to lažirao da vidi što stanovnici misle o njemu.

„Ludi“ car

Čitajući antičke izvore, stječe se dojam da je gotovo svaki Kaligulin postupak mogao biti, sam za sebe, dovoljan razlog za njegovo ubojstvo i kao da su svi ti opisi njegova života zapravo razlozi zbog kojih su ga pokušavali, i na kraju uspjeli, ubiti. Antičkim izvorima kao da nije bilo jasno odakle Kaliguli ideja da je on bog te ostavljaju dojam da se istovremeno zgražaju i smiju tom njegovom činu. Nadjenuli su mu epitet ludi (car) vjerojatno bez pomnog razmišljanja je li on uistinu bio psihički bolestan ili su prijašnji autori samo uvelike preuveličali njegov način izbjegavanja dosade. Od svih izvora koji govore o Kaligulinoj vladavini najstariji su Tacitovi pisani izvori. Budući da ni sam Tacit nije živio u vrijeme Kaliguline vladavine, sve je informacije dobio iz druge ruke i tako ih zapisao. Ne znamo jesu li sačuvani dokumenti koje je citirao prikazivali samo jednu stranu vlasti, jesu li drugi bili uništeni, je li Tacit prikazao Kaligulu kako mu je možda netko naložio ili nešto sasvim treće. Kasniji su antički autori, uz najvjerojatnije dodatno korištenje mašte, samo vodili njegovim djelom. Osuđuju Kaliguline navodne spolne odnosne sa sestrom Druzilom iako je takvo ponašanje bilo normalno za egipatskog faraona, koji se ujedno štovao i kao božanstvo, što je Kaligula zapravo i bio.

U većini suvremene literature Kaligula je također prikazivan kao pomaknut luđak, no moguće je da je to tek jedna strana priče. Iz današnje perspektive lako je osuditi takvo ponašanje i okarakterizirati ga raznim negativnim pridjevima, no ako razmišljamo o životima nekih drugih rimskih careva, Kaligula i nije bio naročito neobičan. Uostalom, u današnjem svijetu u kojem je predsjednik jedne države mjesec travanj preimenovao u ime svoje majke, drugi poriče postojanje globalnog zagrijavanja, a treći poziva građane na referendum u nadi da će postati sultan tko smo mi da išta proglašavamo čudnim?

[1] Svetonije, Gaj Kaligula: 10.

[2] Svetonije, Gaj Kaligula: 22.

[3] Dion Kasije, LIX: 26.

[4] Dion Kasije, LIX: 28.

[5] Svetonije, Gaj Kaligula: 56.

[6] Dion Kasije, LIX: 23.

[7] Svetonije, Gaj Kaligula: 58.

Literatura:

Kokejan, Dion Kasije. Roman History. Cambridge, London. Harvard University Press, William Heinemann Ltd. 1995.

Trankvil, Gaj Svetonije. The Twelve Caesars. London. Tonbridge: The Whitefriars Ltd. 1958.