Obrazovna reforma u Hrvatskoj nikako da krene. U novu godinu smo trebali ući progresivno s ciljem modernizacije nastave i stvaranja boljeg okruženja za naše učenike, a već je došlo do problema s kurikulumom iz povijesti. Ustaše i partizani nas prate u stopu i ideološko podilaženje u tim temama je očito mnogo važnije od, primjerice, razrade plana za tehničko opremanje računalima i tabletima svih škola u Hrvatskoj.
Nedostatak planiranja u obrazovanju vidljiv je iz činjenice kako vrlo važnu reformu koja je dugoročan projekt želimo „na brzinu“ progurati samo kako bi se reklo da radimo na budućnosti naše djece i pratimo moderne trendove u školstvu. Slične improvizacije bez jasne analize događaju se i u visokom školstvu, a direktno utječu na budućnost hrvatskog obrazovanja. Zbog višegodišnjeg zadržavanja istih upisnih kvota, u profesorskoj struci je napravljen jaz između stručnih kadrova kojih ima previše i onih koje je gotovo pa nemoguće naći.
Sve po starom
Hrvatski zavod za zapošljavanje nedavno je izdao dokument pod nazivom „Preporuke za obrazovnu upisnu politiku i politiku stipendiranja“ kojim sugerira na koji bi se način trebala riješiti neusklađenost tržišta rada i obrazovnog sustava. Gotovo da se iste stvari iz godine u godinu ponavljaju u ovom izvješću. Kao obrazovni programi u kojima treba smanjiti broj upisanih i stipendiranih navedeni su filozofija, ekonomija, novinarstvo, politologija, učiteljski studiji, hrvatski jezik i književnost, kulturologija itd. Zastupljenost ovih programa ovisi o regiji, ali jasno se vidi kako za dio profesorske struke treba donijeti izmjene u upisnim kvotama na fakultetima jer se praktički stvaraju nezaposlene osobe.
Vrlo dobro se zna da su nezaposleni profesori hrvatskog jezika, filozofije, povijesti ili učitelji razredne nastave osuđeni na traženje posla u dužem periodu. Malo se spominje u javnosti kako su radna mjesta na neodređeno za navedena područja uglavnom rezervirana za pojedince koji imaju „vezu“ u matičnoj školi ili neko dobro poznanstvo što im već prije otvaranja natječaja osigurava traženo radno mjesto. Nije rijetkost da se na oglase za takva radna mjesta u školama javi i po pedeset kandidata.
Ostali profesori tj. magistri edukacije koji nisu te sreće godinama lutaju od škole do škole po ugovorima na određeno ili zamjenama, a nažalost neki čak ni to ne uspiju pa se odlučuju na prekvalifikaciju. Teško se naći u situaciji kada s magisterijem ne možete nikako naći stalan posao ili se morate prekvalificirati te isplatiti dodatnih nekoliko tisuća kuna za usavršavanje koje ne želite, ali jednostavno morate naći bilo koji oblik zaposlenja.
Bez dugoročnog planiranja
Poznata fraza o autonomiji sveučilišta se ovdje direktno dotiče svih nezaposlenih u prethodno spomenutim obrazovnim programima jer fakulteti samostalno donose upisne kvote koje su godinama skoro pa identične. Akademska zajednica održava studijske programe (u sklopu njih i svoja radna mjesta) koji svake godine stvaraju samo veći broj nezaposlenih ljudi. Nije jasno na koji način to doprinosi tržištu rada?
S druge strane, imamo potpuno oprečnu situaciju u činjenici da postoji kronični nedostatak profesora kemije, biologije, matematike, fizike ili informatike. Kod ovih obrazovnih programa nije problem u malim kvotama, već u konkurentnosti istih radnih mjesta u školama. Gotovo se ništa nije napravilo da prosvjetni sektor u tim područjima postane atraktivan i da ponudi beneficije i veća primanja. Zar zaista mislimo kako primanja između 5 i 6 tisuća kuna u školi mogu konkurirati pozivu moderne IT tvrtke koja nudi gotovo duplo veća primanja?
Ministarstvo znanosti i obrazovanja mora dublje analizirati upisne kvote i poboljšati uvjete rada u školama jer su politika i način zapošljavanja u obrazovanju važan segment svake obrazovne reforme. Ideološka previranja oko kurikuluma su samo nepotrebna trošenja energije koja skrivaju stvarne probleme koji ostaju neriješeni.
