Jugoslavija je nakon Drugoga svjetskog rata prolazila kroz brojne ustavne promjene i stalna balansiranja između centralizma i federalizma, a Ustav koji je donesen 21. veljače 1974. bio je rezultat jedne od najtežih i najsloženijih državnopravnih i političkih kriza kroz koje je Jugoslavija prolazila od 1945. pa do svog raspada.
Taj je Ustav bio zadnja Titova velika politička pobjeda, kako mnogi smatraju, njegov politički testament koji ga nije nadživio ni deset godina.
Prema tom Ustavu uvedeni su paritetni odnosi između republika, konzenzus u odlučivanju, a Kosovo i Vojvodina, dotada pokrajine, dobili su gotovo status republika. Zahtjevi za što većom državnošću republika posebno su bili izraženi u Hrvatskoj, gdje je tražena veća financijska i politička samostalnost.
Iako se Srbija suprotstavljala donošenju Ustava, formalno ga je odbacila tek poslije Titove smrti. Ustavom iz 1974. Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom SFRJ i vrhovnim komandantom, a formirano je i Predsjedništvo SFRJ kao kolektivno tijelo upravljanja. Utemeljenjem toga Ustava nastupio je i početak kraja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, što je ujedno bio i uvod u krvave ratove na njezinu području.
