Što Hrvati mogu naučiti o književnosti od Ukrajinaca?

obrazovanje, književnost
Foto: Pexels

Nikad nisam bila pretjerani književni defetist. Kad ljudi kažu da su ovo mračna vremena za knjigu, potpuno su u pravu ako se a) žale da književnici ne mogu živjeti od pisanja knjiga, b) govore da vladu nije briga za kulturu. Ipak, nisam od onih koji govore kako se danas ništa ne čita. Ni kako se nad našim društvom nadvila sveopća nebriga za knjigu. Prečesto se ponavlja ta: „ovo su vremena u kojima se ništa ne čita“. Na to bih odgovorila samo s: „pogledaj malo oko sebe“.

U redu, istinu je teško spoznati u nedostatku potpunih podaka. Navodno čitamo manje od prosječne EU države. Ako je vjerovati statistikama, polovica stanovništva godišnje ne pročita nijednu knjigu. Poznate su priče o Japancima koji masovno čitaju u javnom prijevozu nakon posla, Islanđanima među kojima jedna od deset osoba izda knjigu. A poznate su priče i o tome kako Hrvati sve to ne rade.

Međutim, budimo realni, knjiga nikad prije nije bila ovoliko u trendu.

Lijepe pojave u društvu

Čitanje se promiče svugdje, brojne su književne manifestacije niknule zadnjih godina, a festivala za ovako malu državu nije da nema. Ovisno o gradu u kojem se nalazite, događaja bar u jednom dijelu godine ima.

U ožujku za Svjetski dan poezije kavu možete platiti pjesmom (hvala, Julius Meinl). Mjesec dana poslije odvija se Noć čitanja diljem Hrvatske i nude se različiti književni programi. Ako se za još jedan mjesec nađete u Rijeci, možete posjetiti najveći književni festival Vrisak. Njemu slijedi ili prethodi, ovisno o godini, Festival europske kratke priče u Zagrebu i Rijeci.

Nadalje, prodaja knjiga zadnje godine bilježi rast. Listopad je mjesec hrvatske knjige i prepun je zanimljivih pojava. Interliber je posjećeniji nego posljednih godina. Niču Facebook grupe i stranice s velikim brojem članova i pratitelja. Čitaju, čini se, svi, i mladi i stari. Blogeri i influenceri (da, i ja mrzim tu riječ) s nemalim brojem istih šire svoju ljubav prema knjizi. Odnos društva i književnosti je relativno dobar.

Zoran Žmirić i generacijski važan Blockbuster

Ipak, Žmirićev roman Blockbuster izašao je u Ukrajini i to me navelo da mislim suprotno.

Ratni ili antiratni Blockbuster je, mora se priznati, postigao određeni uspjeh kod nas. Roman Zorana Žmirića iz 2009. u nakladi VBZ-a jedan je od mojih omiljenih romana, te zapravo ne znam nikoga na koga nije ostavio utisak i isprovocirao riječi hvale. Ne može se reći da je bio ignoriran od strane medija, a usprkos tome što je izašao prije gotovo jednog desetljeća, i danas je popularan te stječe novu publiku, kao da je svježe izašao iz tiska.

Pa ipak, tek s ovime što se dogodilo u Ukrajini stvari dolaze u drugu perspektivu. U četiri dana gostovanja, Zoran Žmirić dao je petnaestak intervjua za razne medije. Za nacionalne i privatne TV kuće, za nacionalne i privatne radio postaje te novine i časopise. Blockbuster se našao u top pet preporuka sajma, dok su ga internetski portali stavili na listu knjiga za čitanje u svibnju ili pak na listu najzanimljivijih. Osim toga, gostovao je na tribini „Budućnost bez ratova“. Podijelio je i druženje s obožavateljima knjige te izjavio da predviđenih sat vremena druženja nije bilo dovoljno za potpisivanje i razgovore. Ukrajinska književna vlogerica rekla je da je ovo važna knjiga za njenu generaciju.

Ono što se postavlja kao problem je očito: zašto se ovako nikad nismo ponašali prema knjizi u Hrvatskoj? Drago mi je što je Zoran Žmirić dobio zasluženu pozitivnu pažnju za ovu romančinu, ali, to se trebalo dogoditi prvo kod nas. Što se nas tiče, kad smo zadnji put vidjeli književnika u gostovanju u infomativnoj emisiji ili uopće na televiziji (a da nije samo s vremena na vrijeme u nekoj za to usko specijaliziranoj emisiji)? Kad je na istu temu dano više od deset intervjua? Literarnu temu, naravno. A na radiju? Što je s čekanjem u redovima za sajam? Željom da neka dobra priča zbilja odjekne?

Naravno, nije se dogodilo, ništa od navedenog.

Ukrajina = uzor

O čitanju u Ukrajini za Novi list Zmirić kaže: „Parkovi, livade, autobusna stajališta, javni prijevoz (od busa do metroa), kafići… gdje god se okreneš netko čita knjigu, a čitača ima svih uzrasta.“ Napominje također, da je kao i Hrvatima njima knjiga cijenom često nepristupačna. Svejedno, kultura čitanja se njeguje.

Na društvenim mrežama Zoran je objavio kako mu Ukrajinci govore da je Hrvatska njihov uzor (zbog pobjede u ratu, zbog članstva u Europskoj uniji i NATO savezu). Piše: „U životu nisam imao takvu moralnu dvojbu; reći ljudima neka se probude ili im ne rušiti snove.“ Moje mišljenje je: čine se kao pametni narod, ako im daš malo vremena, vjerojatno će shvatiti da se ugledaju na krive. S druge strane, bi li Hrvatska mogla naći inspiraciju u Ukrajini koja vrednuje kulturu, umjetnost, književnost i one koji ju stvaraju?

Odgovor je jedno nedvosmileno: da. Vjerujem i da hoće, kao pravi, vječni antidefetist.