Rilitovski model kao mijenjanje paradigme književnosti u društvu

Slika: Pexels

Književna skupina Ri Lit oformljena je 2012. godine i okuplja književnike riječkog područja djelovanja. Cilj im je popularizacija književnosti i djeluju tako kroz niz nastupa i čitanja kako u Rijeci tako i u ostalim hrvatskim gradovima. Skupina je fleksibilna i promjenjiva pa se postavi često priključuju nove autorske snage, dok se neki iz raznih razloga privremeno povlače i izlaze iz grupe.

Kruna djelovanja Ri Lit-a koja je ove godine doživjela svoje šesto izdanje, Noć velikog čitanja svakog zadnjeg četvrtka u siječnju, prigoda je u kojoj Rilitovci nastupaju pred publikom svoga grada. Autori čitaju prozne tekstove, samostalne komade ili dijelove iz svojih romana. Pristup je otvoren i besplatan, a dvorana Filodrammatice u kojoj se nastup odvija uvijek bude puna. Jednom sam i sama imala čast biti na vratima i pored ljudi koji su zauzeli mjesta na podu od silne popunjenosti.

Razlog zbog kojeg spominjem Noć velikog čitanja je taj što taj književni događaj nije nalik ni jednom drugom koji se trenutno nudi. Atmosfera je jednostavno drukčija od ostalih. Autori koji čitaju zbilja su u fokusu zbivanja i može se osjetiti određeni hype, interes publike za književnost i iščekivanje. Snimljena najava ili voditeljica predstavljaju svakog autora pojedinačno, autor tada izlazi pred publiku, a reflektor je uperen samo u njega. Svi zajedno čine izvrsnu književnu manifestaciju, a posljednji izlazak i zajednički naklon publici definitivno je karakteristika koja ne krasi svako obično čitanje.

Na jednu večer, atmosfera je takva da se pisci doimaju kao rock zvijezde koje izlaze na scenu pred publiku željnu showa. Oni su frajeri i frajerice, književne veličine, i da se poslužim stihom Mikija Solusa koji ih savršeno opisuje, glavni kauboji u gradu. Otkrivši da organizator Noći velikog čitanja Vlado Simcich Vava kaže da je htio događaj predstaviti kao rock ‘n’ roll koncert, shvaćam da su dojmovi točni.

Potreba za mijenjanjem stvari

Trebamo više ovakvog sadržaja, zaključujem. Rilitovska Noć čitanja nudi natruhu nečeg novog i drugačijeg, a vjerujem i da ima potencijala da promijeni dosadašnju paradigmu produkcije književnosti. Pisci su dosad bili autsajderi jer a) nisu glazbenici koji mogu održavati koncerte, b) nisu glumci koji imaju gdje glumiti, c) nisu plesači, d) nisu izloženi u galeriji. Kao takvi, osuđeni su, ako gledamo javna djelovanja, na poneku promociju i književnu večer koja ne donosi materijalnu dobit niti privlači znatniji broj ljudi.

Povukla bih paralelu s industrijom stand up komedije u Hrvatskoj, ako se ta scena može nazvati industrijom (ne u derogatornom smislu, dakako, dilema je ovdje oko veličine iste i brojnosti sudionika). Gledala sam Aleksa Curaća Šarića koji je u svom vlogu ili Instagram liveu pričao kako se od stand up-a u Hrvatskoj može (dobro) živjeti. Ne u smislu da stand up sam po sebi osigurava neupitno bogaćenje, ali da se uz stanovit trud i predanost može doći do razine na kojoj se baviš samo time. Zagrebački Studio smijeha je hvalevrijedno ostvarenje i mogućnost da ekipa komičara redovno nastupa, a publika bude ta koja ima izbor da jednom tjedno uživo gleda stand up, je nešto što je našem malom tržištu apsolutno trebalo. Studiju smijeha prethodili su Open micovi na kojima su se i amateri mogli okušati u stand up-u, a neki od njih tamo su i započeli svoje komičarske karijere.

Moje razmišljanje dolazi tako do pitanja, zašto i književnici ne bi imali nešto slično u ponudi? Zašto ne bi postojala institucija, klub, organizacija, netko, nešto, što bi ih okupljalo na jednome mjestu (ali u više gradova) na redovitoj bazi? Možda bi to u početko bilo popraćeno nelagodom. Kao i slučaju hrvatskog stand up- a, publika nam nije naviknuta na otvorene nastupe pisaca, odnosno, one koji se eksplicitno definiraju kao isključivo to. Javna čitanja i festivali nisu rijetkost, i odlična su stvar, ali svejedno ne postoji ozbiljni komercijalni pokušaj da se književnost uvede na vrata šire scene i počne percipirati kao nešto za što mislimo da vrijedi odvojiti novac za ulaznicu i uživati u proznim i poetskim uratcima jednom – dvaput tjedno. Pisci bi postali izrazvni sudionici kulturnog djelovanja, a dobit obostrana, a sigurno bi bilo zanimljivo da se nepoznati autor samostalno pojavi i počne čitati autorsko djelo kao na Open mic-u.

Opravdanost javnih nastupa književnika može se pokazati i uspoređivanjem s daleko institucionaliziranijim kazalištem. Kazalište je uhodano i etablirano, pa gotovo zdravo za gotovo uzimamo da ono ima svoj program, dostupne predstave, glumce te umjetnike i stručnjake raznih profila te se taj dio kulturnog života bez previše propitkivanja i moralnih dilema održava na životu. Na taj način postoje ljudi koji uspješno ili manje žive od svoga rada i ispunjavaju svoj dio uloge aktivnog kulturnog komponenta.

Mogući otpori i odgovori

Uloga književnika u društvu možda je utoliko kompliciranija jer smo navikli na arhetip samozatajnog, introvertiranog pisca koji se ne voli eskponirati i nerijetko ima problematične socijalne vještine. Iako je piščevo apsolutno pravo da se bavi onime što je u njegovom primarnom opisu posla – pisanjem i da ga se pusti na miru, činjenica je postoji zavidan broj onih koji bi svoj rad rado dijelili s publikom, izravno razmijenjivali energiju s prisutnima i sudjelovali u održavanju pulsa književnog djelovanja.

I ne, ovo ne bi značilo da se rokenroliziranje književnosti izjednačava s vulgarizacijom i srozavanjem kvalitete teksta. Osim predrasuda o piscima koji žele živjeti u osami i nikada ne izlaziti na scenu, bilo bi dobro da se riješimo uvriježena mišljenja da je književnost dostojna samo male, visokointelektualne publike, a da bi ostali plebejci trebali nastaviti gledati Big brother i vrhunac kulture doživljavati u narodnjačkim klubovima. Ovo bi samo dobru književnost učinilo pristupačnijom i prisutnijom, a rezultat toga bio bi bolje društvo, gotovo sigurno. Vjerujem da je model Noći velikog čitanja rilitovske skupine najbolje što se dogodilo produkciji hrvatske književnosti.

Gore spomenuti Aleks Curać Šarić rekao da je Hrvati baš i nisu znali što je stand up, pa je trebalo neko vrijeme da se prilagode. Prije nego što se ta izjava učini smiješnom, htjela bih obraniti i naglasiti njezinu točnost. Hrvatsko društvo u širem smislu zaista nije bilo naviknuto na nastupe komičara kao što je to slučaj kod Amerikanaca primjerice. Ipak, svijest se mijenjala i danas je to došlo do razine na kojoj individualni komičar može imati one man show i rasprodati dvoranu. Olakotna okolnost kod književnosti je ta da ona nema tako mističan i egzotičan prizvuk kao stand up. Mi zaista kao društvo jesmo čuli za književnost. Uz dobar PR i dobro osmišljen projekt, mogla bi se početi događati čuda.


PODRŽITE NAS
Pratite nas na Facebooku!
DONACIJE

Ako želite podržati slobodno novinarstvo i Planet.hr možete donirati putem stranice za donaciju: Donacije