Hrvatski mediji su nedavno razotkrili kako u jednom dijelu subvencioniranja stambenih kredita za mlade postoje situacije koje su se pretvorile u legalnu prevaru
Neki korisnici kredita jednostavno su kupili stan ili kuću od svojih roditelja koji su u tom slučaju sigurno povisili cijenu da ostvare dodatnu zaradu.
Uzmu li se još u obzir činjenice da su neki stanovi kupljeni samo da bi se dali u najam ili kako su prodavatelji stanova vidjeli priliku pa podigli cijene za 10 posto, jasno nam je da stambena politika u Hrvatskoj ne postoji.
Bolje je reći kako uvijek određene skupine nađu koristi čim se pojavi siva zona na tržištu nekretnina.
Ponašanje koje smo naslijedili
U vrijeme Jugoslavije stambena politika predstavljala je važan čimbenik u tadašnjoj ideološkoj viziji egalitarizma. Tijekom 50-ih godina uvode se doprinosi za stambenu izgradnju i osnivaju se fondovi za kreditiranje, a 1958. donijet je Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta kojim je dio stambenog fonda prešao u društveno vlasništvo. Daljnje uređivanje stanarskog prava nastavilo se tijekom 70-ih kada se Zakonom o stambenim odnosima osnivaju tzv. SIZ-ovi u stambenoj oblasti koji imaju ulogu posrednika između stanovništva i lokalne samouprave.
Poduzeća počinju određeni postotak zarade izdvajati za stambenu potrošnju. Pomoću tih sredstava kupovala su stanove ili davala stambene kredite zaposlenicima, a uspješnost ovakve stambene politike dosta je ovisila o financijskoj bilanci poduzeća.
Može se zaključiti kako je stambena politika u bivšoj državi bila neujednačena jer nisu sva poduzeća imala iste financijske mogućnosti. Radnici iz takvih sredina solidarno su morali izdvajati sredstva za stambene poticaje, ali do stanova su konkretno morali doći zaobilaznim putevima kroz kupnju stana na tržištu, gradnju svog stana ili podstanarstva.
Možemo se prisjetiti i tadašnjih lista za dobivanje stanova koje su trebale biti „transparentni“ pokazatelj stambene politike. Političke pozicije, veze i poznanstva su, kao i danas, igrale vrlo važnu ulogu. Nekretnine na najboljim lokacijama su, naravno, dobivali ljudi na pozicijama u Partiji. Ostatak „običnih“ ljudi se za komadiće ovako konstruirane uravnilovke nastojao izboriti vezama i poznanstvima.
Ne smije se zaboraviti kako su tada većinu stambenog fonda u SR Hrvatskoj činili privatni prostori (tijekom 80-ih negdje oko 70 posto) pa je još jedan problem stambene politike bila gradnja stanova bez nadzora i bez odgovarajućih dozvola. Posljedica manjka kontrole gradnje bila je nerazmjerna geografska distribucija stambenih objekata što je dovelo do stambene oskudice u urbanim središtima.
Privatizacija i prilagodba okolnostima
Nakon raspada Jugoslavije, novoizabrana Vlada ukida stambene doprinose u Hrvatskoj i ulogu poduzeća u stambenom zbrinjavanju. 1991. započela je privatizacija stanova zbog željene tranzicije u tržišno gospodarstvo i nužnosti za akumulacijom kapitala.
Prva polovica 90-ih u Hrvatskoj je razdoblje kada preprodaja stanova nije regulirana (prvi zakonski okviri donijeti tek 1994.) pa su interesne skupine našle prostor za otkup po povlaštenim uvjetima, kupovinu po nižim cijenama pa kasniju preprodaju po punoj cijeni, izbjegavanje plaćanja poreza na nekretnine ili osiguravanje prava na stan (posebice lažni branitelji). Ružnu sliku ratnih 90-ih upotpunjuje i činjenica da nije poznato gdje je završio novac iz stambenih fondova bivše države.
Poslije završetka rata nastavljena je privatizacija stanova i gotovo do 2001. (kada počinju POS programi) ne postoji stambena politika jer je država potpuno nezainteresirana.
Početkom 2000-ih počinje novo razdoblje tržišta nekretnina kada se fokus interesnih skupina prebacuje na turizam. Povećanjem broja turista apartmani počinju biti atraktivni oblik nekretnina radi kojih se povlače veze u lokalnim tijelima, mijenjaju urbanistički planovi, prenamjenjuju pašnjaci u građevinska zemljišta, kupuju atraktivne lokacije za sitne iznose ili koriste ilegalne gradnje za koje se preko „rođe“ mogu dobiti građevinske dozvole. Ministri Kuščević i Marić su samo rezultat ovog procesa.
Današnja slika stambene politike u Hrvatskoj je da se bazira na privatnom vlasništvu. Hrvati zbog lošeg standarda i niskih primanja nikad neće imati zapadnjačko shvaćanje gdje se ipak izbjegava kupovina stana jer uplata mjesečne rate najmoprimcu ostavlja dovoljno sredstava da sasvim pristojno živi i zakonom su zaštićena njegova prava.
U Hrvatskoj je vidljivo kako su najugroženije socijalne skupine potpuno isključene iz stambene politike, a podstanarstvo je neregulirano zbog čega su cijene najma odavno premašile financijske mogućnosti građana. S druge strane, pojedinci koji se upuštaju u kupovinu nekretnine odmah postaju dužnici bankama i „dobra prilika“ za prodavatelje stanova zbog izostanka kontrole cijena.
Izvori: