Zašto nema osude? Zašto se ne može zatvoriti najmučnije poglavlje u životu tih ljudi? Zašto se civilizirani svijet u 2019. ne potrudi preorati svaki sumnjivi djelić ovog prelijepog i tužnog kraja planeta i umiri dušu obiteljima onih 1892 za koje se ne zna gdje im kosti počivaju?
Opet su tu. Tužnih i ozbiljnih lica koračaju u koloni. U tišini, korakom teškim kao da nose svih 1892 za kojima se traga još od Domovinskog rata. Neće se gurati u prve redove jer… nisu oni jedni od tih. Oni služe narodu i suosjećaju. Nisu od velikih govorancija taj dan. Tu smo da odamo počast onima koji su dali ono najvrednije za Hrvatsku – živote, kazat će kratko. Kazat će to u nadi da ih koji novinar povuče za rukav i upita za izjavu.
Valja shvatiti tu i sudbinu novinara. Bacaju li ga iz godine u godinu na obilježavanje iste tragedije i mora li svake godine stvoriti neku novu dimenziju priče i tragedije, izvori se brzo iscrpe. Onaj mali čovjek neće pred mikrofon. Njemu to ne treba. On je svoje odradio. Obranio je svoj i susjedov prag. I vratio se radu u polju. Bez puno pitanja odradio je ono što mu je bilo logično. I zašto da sad staje pred mikrofon? Isti onaj u koji su toliko puta lagali godinama oni koji mu obećavaju da će lagodno živjeti od svog poštenog rada. Umoran je od obećanja i pompe oko obilježavanja.
Izvidi i dodatni napori – utjeha za silovane
Kaže uoči obilježavanja stradanja Škabrnje ratni zapovjednik Marko Miljanić da jedva čeka da prođu ti dani. Čovjek od 1992. neumorno ponavlja što se dogodilo u tom ravnokotarskom selu krajem 1991. godine. Čini se uzalud. Nudi pravosuđu adrese zapovjednika pokolja. Čini se uzalud. Dosad su dvije sporedne osobe osuđene za zločin u Škabrnji. Proziva Hrvatsku. Istu za koju se borio. Država nije ništa učinila da pronađe prave krivce. Zašto?
To se pita i onaj mali čovjek što neće pred mikrofon. A zna da odgovor neće dobiti ni ako stane pred mikrofon. Isto će to pitanje biti noćna mora političaru, postavi li mu ga novinar. Iskočit će to iz ustaljenih fraza o neizrecivoj boli i istovremenom ponosu i zahvalnosti onima koji su dali živote da bismo mi danas bili slobodni. Ali zašto nema pravde za stradale? Zašto? E, to je Damoklov mač političarima. Izbacit će brzo riječ, dvije da institucije provode izvide te da je, naravno, potrebno uložiti dodatne napore da se to pitanje riješi.
Spasonosne su to riječi za silovane. Koja ih konvencija štiti od te traume? Je li za njih rat završio Olujom ako i danas viđaju silovatelja? Koliko će njima pomoći ulaganje dodatnih napora i što to uopće znači ta glupa fraza u ovom slučaju?
Zašto nema osude? Zašto se ne može zatvoriti najmučnije poglavlje u životu tih ljudi? Zašto se civilizirani svijet u 2019. ne potrudi preorati svaki sumnjivi djelić ovog prelijepog i tužnog kraja planeta i umiri dušu obiteljima onih 1892 za koje se ne zna gdje im kosti počivaju?
Zašto?
lako nema raka, spomenika,
Zidina, ploča, pergamena, slika,
Ja ipak znam što bje i kako bje.
Ne razasute na sve četir strane
Već u mom tijelu leže ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu što gradim, putove što svikoh:
Njih mrtvih ja sam živi spomenik!
[ulomak iz pjesme Hrvatski kraljevi Vladimira Nazora]
F. M.
