Sudbina „Uljanika“ i „3. maja“ je ovih dana vrlo neizvjesna i nitko ne zna koji će biti ishod pokrenutog postupka stečaja i postoje li tamo negdje iza ugla investitori s konkretnim ponudama koji mogu spasiti ova poduzeća
Nažalost, to je u Hrvatskoj često viđen scenarij i uvijek se hvatamo za glavu kako su se propast tih poduzeća i dugovi mogli dopustiti. Zaista, kako je to moguće? Država je u poduzeća u kojima ima puno ili dio vlasništva uložila milijarde kuna javnog novca i teško je doći do zaključka kako se tijekom godina nitko nije usudio provjeriti kako se s tim novcem raspolaže.
Postoje uprave u poduzećima koje su odgovorne za kompletno poslovanje i koje donose odluke o načinu trošenja novca. One naprave gubitke, poduzeće akumulira dugove i nakon toga neka Vlada misli kako cijelu situaciju spasiti. Gdje je u svemu tome uprava? Ona se jednostavno raspušta i njeni članovi obično otiđu na druge funkcije.
Beskonačna ulaganja
Biti član uprave nekog većeg hrvatskog poduzeća uopće nije loše. Uglavnom znate da nećete biti odgovorni ako stvorite dugove i financijski ga upropastite pa možete trošiti na razne stvari i donositi iracionalne odluke koje nitko drugi (pa vjerojatno ni naša Vlada) ne razumije osim vas. Visinu primanja, s druge strane, uopće nije potrebno spominjati jer su ona, po slobodnoj procjeni, minimalno pet puta veća od prosječne hrvatske plaće.
Sjajan primjer su Narodne novine, državna tvrtka koja je relativno nedavno imala potpuni fijasko s propalim poslom proizvodnje toalet papira. Ideja bez ikakvih pokrića na tržištu i bez ikakve tržišne analize napravila je gubitke od gotovo 60 milijuna kuna. Imena koja se često vezuju uz napravljene gubitke su Petar Piskač i Davor Čović.
Croatia Airlines bi se, prema nedavnim izjavama ministra Butkovića, trebala privatizirati. Radnici tvrtke i sindikat već godinama upozoravaju da su uprave tijekom godina napravile financijski kaos i uzrokovale odljev radne snage u inozemne avionske kompanije, ali za hrvatski model rada uprava to su uobičajene stvari. Zanimljiva je bila situacija u Croatia Airlinesu prije nekoliko godina kada su, sada već bivši, članovi Uprave Ivan Mišetić i Srećko Šimunović potraživali 6 milijuna kuna otpremnine, iako su u njihovom razdoblju upravljanja stvoreni veliki gubici.
Treći slučaj besciljnog „upucavanja“ novca u jednu državnu tvrtku je Petrokemija. Prošle godine država je preuzela dug ove tvrtke od 450 milijuna kuna. Zaista treba imati posebnu vještinu da se dug s ovolikom cifrom uspije generirati tijekom godina i da sve prethodne vlade uopće nisu reagirale kada se dug napravio i sustavno povećavao. Sud je u ovom slučaju bio pokrenuo optužnicu protiv bivšeg direktora Petrokemije Borisa Mesarića kojeg se tereti za nanošenje milijunske financijske štete, no dobiva se dojam da to nije dovoljno.
Rješenje u ažurnim kontrolama
Građanima je jednostavno dosta ovakvih modela ulaganja javnog novca u državna poduzeća. Milijarde kuna su uložene u poduzeća čije uprave u većini slučajeva nemaju potrebnu razinu znanja, stručnosti i odgovornosti da provedu poslovne i financijske planove. Posebno treba naglasiti riječ „odgovornost“ jer je mnogo slučajeva propalih ulaganja pokazalo da uprave u državnim poduzećima u Hrvatskoj mogu raditi što žele i da njihovi članovi neće odgovarati za nastale materijalne štete. Uprava „Uljanika“ samo je jedna u nizu. Gdje su u svim tim situacijama bili porezni nadzori, državne revizije ili jednostavno povjerenici Vlade koji mogu u svakom trenutku dobiti financijske izvještaje od uprave?
Ne može se uložiti u poduzeće ogroman novac i onda na njegovu kontrolu zaboraviti na sljedećih 5, 6 ili 7 godina do trenutka kada počinju kružiti priče o ogromnim dugovima. Rad uprava i upravljanje financijama morali bi se kontrolirati ažurnije i u kraćim rokovima. Nije problem riješen kada se milijunski iznosi samo doznače na račun poduzeća pa se sve ostalo prepušta upravama. Vlada mora kontrolirati ulaganje novca i valorizirati rad uprava tijekom svake godine jer se jedino na taj način može dobiti jasnija slika u kojem smjeru ide poduzeće.
