Na našim je prostorima mase vrlo lako „zapaliti“ problematikom nacionalne mržnje (puno lakše, nažalost, negoli pitanjima zdravstva, ekonomije, školstva …)
Od kraja Domovinskog rata prošlo je skoro 25 godina, ali u glavama pojedinaca taj rat još uvijek traje i, čini se, nikada neće završiti. Diplomatski odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije vjerojatno su najlošiji unazad posljednjih 15 godina što se, nažalost, posljedično predočava i u svakodnevnom životu građana.
Mržnja Hrvata prema Srbima i Srba prema Hrvatima svakako nije ono što predvladava među građanima, bilo u Hrvatskoj bilo u Srbiji, ali je ona itekako prisutna, a u trenutcima „diplomatskog rata“ susjeda s obje strane Dunava, oni koji mrze dobivaju vjetar u leđa da čine ono što čine.
Napad u Kninu, tenk na Marakani ili traktor na Maksimiru te neograničena količina mržnje prema srpskoj nacionalnoj manjini na društvenim mrežama nakon „slučaja Škalamera“ (sam slučaj ne može ipak u istu skupinu s obzirom da je upitno postoji li uopće „slučaj Škalamera“) nisu izdvojeni potezi frustriranih individualaca, već jednostavno preslika politike i diplomacije na najvišem nivou i u Hrvatskoj i u Srbiji.
Problem je u samom vrhu
Reći će mnogi da je ponekad vrlo teško zadržati objektivnost u takvim situacijama jer se radi o vrlo emotivnim pitanjima, pogotovo za one koji su rat proživjeli iz prve ruke. I tako nešto je vrlo teško sporiti jer se, zaista, radi o emocijama koje su često suštinski u suprotnosti zdravom razumu.
Upravo je iz tog razloga još problematičnije kako se ponašaju lideri Hrvatske i Srbije. Huškačka retorika Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar-Kitarović te nezainteresirana relativizacija nasilja i eklatantnih primjera mržnje po nacionalnoj osnovi kako hrvatskog premijera Andreja Plenkovića tako i brojnih srbijanskih ministara (Stefanović, Dačić …) doprinose znatno klimi u društvu koja u konačnici dovodi do toga da se Srbin u Hrvatskoj ili Hrvat u Srbiji ne mogu osjećati niti mirno niti ugodno.
Politički čelnici su ti koji bi trebali služiti kao primjer svima jer bi oni „po defaultu“ trebali biti oni najbolji među nama i njihov bi glas trebao predstavljati svih nas, tj. najbolje verzije svih nas; barem je na tim temeljima zasnovana današnja predstavnička demokracija. Stoga, kriviti građane/pojedince zbog toga što rade ono čemu svjedoče na dnevnoj razini od svojih političkih vođa, krajnje je licemjerno od samih tih „vođa“.
Proračunata mržnja
Na našim je prostorima mase vrlo lako „zapaliti“ problematikom nacionalne mržnje (puno lakše, nažalost, negoli pitanjima zdravstva, ekonomije, školstva …) i stoga bi odgovorni političari toga trebali biti svjesni te bi na svaki mogući način izbjegavali dolijevati ulja na vatru.
Ali odgovornost u politici (pogotovo u Hrvatskoj i Srbiji) zvuči kao neka arhaična fraza čije značenje ne možemo u potpunosti razabrati. Zvuči kao nešto što svi znaju da treba napraviti, ali nitko ne zna kako napraviti. Zvuči kao nedostižna utopija onih što još uvijek vjeruju u bolje sutra na „brdovitom Balkanu“.
Mržnja je, zapravo, odličan alat političkih stranaka, političkih pokreta ili političara-individualaca za osvajanje vlasti. Očigledno je poslovica iz Starog Rima (DIVIDE ET IMPERA) itekako prisutna u političkoj areni ovih prostora. Balkanska inačica mogla bi glasiti: mržnjom do trona.
Postoji li budućnost bez mržnje?
Nitko ne može reći što donosi sutrašnjica. Hoće li i dalje postojati strah od napada samo zato što je netko određene nacionalnosti ili će situacija evoluirati i takve će kategorije postati potpuno nebitne?
Nada se uvijek polaže u nove generacije, u mlade koji rat nisu doživjeli. Uzima se da oni ne mogu biti toliko zatrovani i kontaminirani nacionalom mržnjom. Nažalost, upravo je mržnja prema nacionalnoj osnovi ono čemu mladi mogu svjedočiti u posljednje vrijeme gdje god da pogledaju.
Na sreću, zasigurno je velika većina mladih Hrvata i Srba dovoljno razumna i pametna da ih apsolutno neće zanimati ta mržnja koja se konstantno nameće u javnom prostoru. Stoga, na mladima preostaje da grade u budućnosti bolje odnose između tih dviju nacija. Odnose koje će, kako trenutno stvari stoje, graditi u Dublinu, Berlinu ili Kopenhagenu. Tamo gdje će se njihovo znanje i trud znati cijeniti, a to će biti daleko od „balkanskog minskog polja“.
