U nekoliko komentara provlači se misao da nebrojeni već godinama pozivaju da narod mora ustati protiv nepravde koju trpi, a sada kad se netko odlučio ustrajati u zahtjevima – njih se pokušava u dijelu javnosti sabotirati.
Je li štrajk prosvjetnih radnika zaista postao pokret ili je u pitanju marketinški trik kojim žele sebe ohrabriti da ustraju, a javnosti predočiti važnost štrajka? Bio pokret ili trik činjenica jest da pali. Treba vidjeti sljedećih dana hoće li se smanjivati postotak štrajkaša. Po društvenim mrežama već naveliko pišu kako Ministarstvo znanosti i obrazovanja fabricira podatke i prikazuje kako štrajka osjetno manje ljudi nego je to u stvarnosti.
Činjenica je da neki neće još dugo moći izdržati u štrajku, ako vladajući ostanu pri tome da im ne plaćaju dane u štrajku. I to je razumljivo, ljudi imaju minuse na računu, kredite, potraživanja koja moraju podmirivati i morat će potpisati osobni poraz u sudjelovanju u štrajku. Spominje se da neki već koriste opciju bolovanja, ali to otvara nepošteni dio borbe prema onima koji su odlučili štrajk izgurati do kraja bez obzira na cijenu.
Neki će otpasti, a upravo će to definirati je li ovo štrajk ili pokret. Ostane li visok postotak onih koji štrajkaju, bit će jasno da je to pokret.
Nakon godina pozivanja na štrajk
Ono što je zanimljivo jest stidljiva najava da će u štrajk uskoro i policija. U komentarima na društvenim mrežama ispod te vijesti stoji ono najzanimljivije. U nekoliko komentara provlači se misao da nebrojeni već godinama pozivaju da narod mora ustati protiv nepravde koju trpi, a sada kad se netko odlučio ustrajati u zahtjevima – njih se pokušava u dijelu javnosti sabotirati.
I dalje je dijelu javnosti nejasno zašto se zaposlenici u obrazovnom sustavu bune kad im je Plenković dao 6 % više novca, kao i ostalima u javnoj i državnoj službi. I tu dio javnosti stalno preskače onaj temeljni problem: traže približavanje ostalom visokoobrazovanom sektoru, a povećanjem plaća svima stvara se dodatni jaz. To je ono što vladajući uporno ignoriraju. Uostalom, mnogo više će potrošiti na dizanje osnovice svima u javnoj i državnoj službi nego na dizanje koeficijenta zaposlenima u osnovnim i srednjim školama.
Drugi dio priče je realni sektor i trajna misao dijela ovog dijela stanovništva: „Mi vas plaćamo sve, a žalite se da je malo! A što je s nama, kada će nama rasti plaće?” Da. Nezahvalan dio problema. Živimo u kapitalističkom društvu u kojem vrijede posve drugačija pravila za ovaj sektor. Zaista jesu u nemilosti svojih poslodavaca i to jest pitanje koje se mora sređivati. Realni sektor mora pronaći način za svoju borbu, ali to ne isključuje potporu u ovoj borbi i ovom štrajku. Ne bi se smjeli boriti protiv onih koji stvaraju nove znalce i sudionike realnog sektora. Moraju se boriti za smanjivanje neučinkovitog državnog aparata u globalu, a za tu borbu su potrebni brojni saveznici. U prvom redu stvaratelji znanja. Realni sektor je onaj koji bi svaki dan trebao trubiti za obrazovanje.
F. M.
