Štrajk i politika umrtvljivanja

flickr

Štrajk ide dalje, a premijer čeka. Da se stvari same poslože. Ima dovoljno političkih utakmica u nogama i zna kako se boriti u ringu. U briselskim dvoranama, uredima i hodnicima naučio je da se vrlo, vrlo rijetko ulazi u dvoboj s protivnikom kada je ovaj nabrijan.

Štrajk ide dalje. Štrajka se i štrajka… Postotak prosvjetnih djelatnika u štrajku prelazi 90 posto i nikada složnije i masovnije nisu u školama djelovali za svoje plaće. Njihov zahtjev da im se povećaju koeficijenti, a ne osnovice imaju logike. Povećanje osnovice svim javnim i državnim službenicima nije ono što žele u ovom trenutku. Baš suprotno, žele se približiti u vredovanju ostalima, a premijerovom najavom ta će se razlika i povećati.

I to je jasno svima. Ma jasno je to i vladajućima, a posebno premijeru Andreju Plenkoviću. Ali, u scenariju koji on gleda piše: povećanjem plaće samo jednima pališ niz požara (bunit će se svi ostali iz javnih i državnih službi). S njegovih 6 i nešto posto svima – ideš lagano sredinom, svima si dao.

A privatni sektor?

Osim privatnom sektoru. On sve glasnije negoduje zbog povećanja plaća svima, samo ne njima. Dok ih se guši birokracijom i nametima, onima koji od njih žive se dižu plaće. I tu je nastavak mudrosti. Jer, pritisak na prosvjetare će rasti. Vrijeme će učiniti svoje. Već se naveliko ravnatelji češkaju po glavi gledajući školski kalendar. Kada će se nadoknađivati dani štrajka? Panika lagano počinje unutar samog sustava. Počet će se to sve glasnije pitati i roditelji od kojih prosvjetari u startu imaju podršku.

Kako vrijeme bude odmicalo, bit će sve glasniji i oni kojima plaće neće rasti u izbornoj godini. I oni su roditelji te djece koja danima ne dolaze u školu. Stezat će se tako dan po dan obruč oko prosvjetara i opet će oni biti oni zbog čijih nerealnih zahtjeva pate djeca. Naša budućnost.

A premijer čeka. Da se stvari same poslože. Ima dovoljno političkih utakmica u nogama i zna kako se boriti u ringu. U briselskim dvoranama, uredima i hodnicima naučio je da se vrlo, vrlo rijetko ulazi u dvoboj s protivnikom kada je ovaj nabrijan. Ne, ne. Kruži oko njega, samo izbjegavaj udarce i ne provociraj previše. Pričekaj da se izmori, da se ispuše…

Dobri i loši

I dok još uvijek većina podržava prosvjetare i njihov štrajk, povećavat će se i postotak onih koji misle da su dobro i plaćeni s obzirom na to koliko i kako rade. E, u ovom dijelu scenarija treba odlučno napustiti i najnižu razinu generaliziranja. U toj struci ima onih kojima je to poziv. Oni taj posao žive, oni stvaraju misleći dio nacije, oni kreiraju mlade analitične i poduzetne umove. Oni zaslužuju povećanje koeficijenta, ma i više od traženoga.

Kada su oni u pitanju, onda je problem onaj dio društva koji ih kritizira da ništa ne rade. Nitko od njih ne vidi koliko dnevno stvarno rade, koliko posla nose kući, koliko traju pripreme, koliko traju ispravljanja, koliko vremena uzima Škola za život. Iluzorno je uopće više govoriti da im praznici traju koliko i učenicima. Na kraju krajeva, to su stupovi društva. Oni su vas naučili čitati, a mene pisati ovaj tekst. Oni su vas naučili da tekst analizirate, uočite njegove lošije i bolje strane te odlučite slažete li se s napisanim ili ne. Sve smo to donijeli iz školskih klupa. Od onih dosadnih i napornih učitelja koji nas ne vole i trpaju nam glavu stvarima koje nam nikada u životu neće trebati.

Problem su oni drugi. Oni koji su najvažniju društvenu ulogu dobili preko veze. Oni su oni koji ruše dignitet ovih prvih. I zbog njih bi trebalo reformirati sustav obrazovanja. Ali ne prvo Školom za život. Prvo postavljanjem temelja. Uvođenjem testiranja zaposlenika; ispit znanja za predmet koji će pojedinac predavati, održavanjem oglednog sata i na kraju – nekom vrstom psihološkog testa. E tada bismo već dobivali nekakvu vrstu jamstva da će nam s djecom u školama raditi kompetentni. Oni koji su rođeni da bi druge odgajali i poučavali.

Zato je dijelom jasan jal onog drugog dijela javnosti. Ali zbog onih prvih – štrajk itekako ima smisla i opravdanja.

F. M.