O hrvatskoj privatizaciji se tijekom godina mnogo pisalo i podaci koji su izlazili van s procjenama o izgubljenim radnim mjestima, novcem koji je završio u privatnim džepovima ili ukupnoj šteti koja je prouzročena zaista upućuju na začetke teške devastacije gospodarstva u tom razdoblju.
Hrvatska i dalje osjeća posljedice loše provedbe privatizacije koja nije išla postupno i organizirano. Poslije privatizacije, tvrtke u Hrvatskoj nisu se nastojale modernizirati, nisu se tražila nova znanja ili nove tehnologije za razvoj proizvodnje, a dotok novca i ulaganja su se sveli na zadovoljavanje osobnih interesa pojedinaca ili grupacija.
Iako je rat zasigurno bio dodatni faktor koji je otežavao prelazak na tržišno gospodarstvo, uvijek je dobro pogledati u susjedstvu zemlje koje su imale slične situacije s prilagodbama novom sustavu nakon pada komunizma. Slovenija i Mađarska su zemlje članice Europske unije i naši susjedi s kojima su uvijek usporedbe dobrodošle.
Intenzivna privatizacija
Nakon izlaska iz Jugoslavije kao njena najrazvijenija republika, Slovenija je imala duži period prilagodbe na novonastalu situaciju. Rat Sloveniju nije zahvatio, ali počeci postupka privatizacije su bili vrlo nagli. Rat je zatvorio tradicionalna slovenska tržišta pa se Slovenija morala u tom smislu drugačije usmjeriti. Izglasavanje Zakona o transformaciji vlasništva iz 1992. stavilo je privatizaciju unutar jasnih okvira, smanjena je inflacija i već 1993. Slovenija zaključuje kooperacijski sporazum s tadašnjom Europskom zajednicom.
Iz ovog je vidljivo kako je slovenska privatizacija ipak išla postupno i zato mnogo uspješnije od hrvatske verzije, doduše bez sudjelovanja u ratnim zbivanjima. Slovenija zbog mnogo uspješnije provedbe sigurno nije imala toliko privatizacijskih afera kao Hrvatska, ali tijekom 2008. godine u medijima se prvi put otvoreno progovorilo o nekim lošim primjerima pa su objavljeni podaci o velikoj vrijednosti dionica koje su u svom vlasništvu imali Igor Bavčar i Boško Šrot, tadašnji direktori Istrabenza i Pivovarne Laško. Protiv obojice su 2010. godine podnesene kaznene prijave.
Može se reći kako se vlasnička struktura u Sloveniji do 2004. godine uvelike promijenila, a period nakon ulaska u Europsku uniju zaključno s 2008. i 2009. godinom predstavio je novu fazu privatizacije s tzv. „menadžerskim preuzimanjima“. Period recesije je Sloveniju bacio na koljena jer je tadašnja slovenska premijerka Alenka Bratušek morala poslušati savjete Angele Merkel i krenuti u rasprodaju državnih tvrtki za stabilizaciju financija.
Zbog toga su se na bubnju našle tvrtke kao što su Helios, Aerodrom Ljubljana, Nova Kreditna banka Maribor, Telekom Slovenija itd. Slovenska privatizacija se nastavila do danas i portal Bankar.me je prošle godine donio podatak o zaradi od milijardu eura. Zarađena sredstva idu izravno na sanaciju dugova te je zakonom točno propisan način postupanja s dobivenim novcem od prodaje.
Potreba za kontrolom
Mađarski put u privatizaciju je u osnovi imao slične prepreke kao hrvatski i slovenski i bilo je potrebno dosta vremena da se iz krutog sustava (mnogo više ovisnom o Istočnom bloku od jugoslavenskog) krene u liberalizaciju tržišta. U početku tranzicije Mađari su doživjeli svojevrsni šok kada je BDP pao za otprilike 15 % i imali su stalne probleme s kontinuitetom provedbe reformi zbog čestih izmjena ljevice i desnice na vlasti.
Bez obzira na te poteškoće, može se steći dojam kako su Mađari mnogo otvorenije pristupili privatizaciji jer su do ulaska u Europsku uniju 2004. strana ulaganja iznosila 24 milijarde USD-a. Privatizacija je provedena u mnogim tvrtkama i divovi poput telekomunikacijske tvrtke Matav ili Mol Group su također privatizirani. Zanimljivo je kako su gotovo sve banke privatizirane osim OTP-a kao najveće državne banke čime se kontrola financija očito htjela zadržati u domaćim rukama.
Bitno je spomenuti i reforme ministra Lajosa Bokrosa koji je sredinom devedesetih godina predstavio niz mjera (devalvacija forinte, smanjenje rasta plaća u javnom sektoru, smanjenje socijalnih mjera, reforma mirovinskog sustava) koje su pokazale kako Mađarska provodi reforme i prilagođava se novom okruženju.
Ponovnim dolaskom Viktora Orbana na vlast 2010. godine započeo je period rasta mađarskog gospodarstva, nacionalizacije privatnih mirovinskih fondova, smanjenja poreza i kamatnih stopa te ostalih mjera koje su od Mađarske napravile državu koja je postala primjer uspješnog provođenja ekonomskih reformi.
Ono što i dalje ostaje sporno je Orbanov autoritarni pristup putem kontrole svih državnih institucija te stvaranje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih Mađara.
Izvor: Enciklopedija.hr
