Umjesto tripartitnog pregovaranja sindikata, poslodavaca i hrvatske Vlade, dobili smo povišene tonove u medijskim nastupima, prijetnje i međusobne optužbe
Vlada je napravila veliku grešku što je dopustila da neslužbene informacije o Nacrtu prijedloga zakona o uređenju radnih odnosa u okolnostima proglašene epidemije COVID 19 počnu kolati medijskim prostorom.
Gospodarsko-socijalno vijeće još nije održalo svoju pravu sjednicu, a osjeća se nepovjerenje među ključnim partnerima. Konačni prijedlog zakona je, navodno, već skoro spreman, a pregovori su izostali. Izrađuje li se propis kojim se planira suspendirati radna i socijalna prava radnika te derogirati Zakon o radu?
Vrijeme će pokazati što se hrvatskim građanima sprema, ali trenutna događanja zaista nas mogu zabrinuti. Dosad je oko 95 tisuća poslodavaca podnijelo zahtjev za isplatom minimalne plaće, a mjera trenutno obuhvaća preko 560 tisuća zaposlenika. Dnevno u Hrvatskoj bez posla ostaje gotovo 1000 ljudi.
Treba biti konkretan i reći da je državna blagajna trenutno prazna. Privatni sektor koji svojim plaćanjem poreza i nameta puni državni proračun stao je s radom i dobar dio gospodarskih aktivnosti trenutno se ne izvršava.
Oprečna stajališta
Dobiva se dojam da Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) suspenzija određenih radničkih i sindikalnih prava odgovara. Osim namjere da se odredbe Zakona o radu privremeno stave van snage, Hrvatska udruga poslodavaca želi progurati model tzv. “čekanja na rad”.
Time žele u potpunosti rasteretiti poslodavce, a radnici trenutno zaposleni u tvrtkama i obrtima ostali bi samo formalno u radnom odnosu i dobivali naknadu koja je istovjetna naknadi za nezaposlene. Državni proračun bi radnicima s takvim statusom isplaćivao spomenutu naknadu, a poslodavac bi u periodu trajanja modela “čekanja na rad” bio rasterećen svih uplata doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje te poreza na dohodak.
Polazište za ovakvu mjeru je činjenica da bi država ionako morala sličan iznos isplaćivati nezaposlenim osobama koje bi izgubile radno mjesto. Bez ovakve hitne reakcije države, po stajalištu poslodavaca, hrvatsko gospodarstvo past će u tešku krizu i na stotine tisuća ljudi može ostati bez posla.
Sindikati stvari vide malo drugačije. Postavlja se pitanje što se događa s financijskom pomoći Vlade koja neposredno ide poslodavcima. Ako financijska pomoć služi za održavanje poslovanja, hoće li dio tih sredstava poslodavac preliti na radničke plaće? Postoji i druga situacija. Ako Vlada financira prihode radnika, poslodavac je profitirao jer mu je trošak za plaće pokriven. Dodatne nepovoljne okolnosti su što dio poslodavaca radnicima otkazuje ugovore o radu, a kasnije traži državna sredstva za nastavak poslovanja i stvara državi dvostruki trošak.
Nužnost dijaloga
U međusobnoj konfrontaciji svaki tabor ističe svoje vrline i ciljeve za koje se bori pa često izostane preispitavanje svojih postupaka.
Sindikati danas prilično čvrsto zastupaju poimanje rada koje nas još uvijek vraća u neka prošla vremena kada je bilo samo bitno da svi rade. Kako se radi, koliko je rad produktivan, koji su temelji njegova financiranja i koji je učinak određenog rada nekako ostaje po strani. To smo mogli vidjeti na primjeru zadnjih sindikalnih aktivnosti kad se rad nastavnika i sustav rada u školama uopće nisu propitivali, već su samo tražena povećanja koeficijenata.
Poslodavci su u ovom trenutku zaista ugroženi i potrebna je hitna intervencija države prvenstveno kroz široko porezno rasterećenje. Iako kriza poslodavcima daje za pravo da im se pomogne, prvi potezi najavljuju da će najveći teret žrtve podnijeti radnici.
Valovi otpuštanja bez imalo kalkulacija, rezervnih poslovnih planova i, na kraju, socijalne osjetljivosti pokazali su da većina poslodavaca u ovom trenutku misli samo na sebe i svoj prihod. Premda to ne pokazuju, počele su već njihove kalkulacije koje samo vide kako će cijena rada drastično pasti i kako bi im buduća formalnost radnih odnosa mogla dopustiti da s radnom snagom rade što žele.
Obje strane moraju naći rješenja jer nije trenutak za prepucavanja, već treba usuglasiti stavove i donijeti trajni paket ekonomskih mjera. Nadamo se da sindikati i poslodavci mogu naći zajednički jezik i kako će svaka strana shvatiti da mora i sama pristati na određene kompromise.
