San izborne noći

Nije uopće upitno da se na izbore izlazi u žurbi jer tako HDZ-u i Plenkoviću najviše odgovara

U trenucima u kojima apsolutno nije jasno što će biti s ovogodišnjom turističkom sezonom, u kojima se ne zna jesu li i za koga hrvatske granice otvorene (Cappelli tvrdi jedno, Božinović drugo, Capak treće, a EU četvrto), kada je upitno kako će se i hoće li se ikada hrvatsko gospodarstvo oporaviti, jedino što je izvjesno jest činjenica da Hrvatska početkom ljeta izlazi na izbore.

Mantra HDZ-ovih „glasnogovornika“ posljednjih dana, viteza Reinera i sveznalice Bačića, vjerojatno u nedostatku pametnijih i suvislijih objašnjenja, je ta da su svi izbori u izbornoj godini redovni izbori. I da ne bude zabune, to je apsolutno točno s ustavnopravnog gledišta, ali nomotehnički aspekt legitimnosti izbora trenutno nije nikome na pameti.

Nije uopće upitno da se na izbore izlazi u žurbi jer tako HDZ-u i Plenkoviću najviše odgovara (nadaju se da će uspjeti kapitalizirati inicijalnu popularnost Stožera iako je ona već neko vrijeme u strmoglavom opadanju) i bilo bi apsolutno legalno i legitimno, u normalnim okolnostima, da pripadnici parlamentarne većine (kakva god ona bila) traže najbolji trenutak kada otići po ponovnu legitimaciju građana na izborima.

Ono što je ovaj put drugačije jesu upravo okolnosti u kojima se nalazimo i u kojima ćemo morati na izbore. Htjeli mi to priznati ili ne, okolnosti u kojima živimo su, iz ovog ili onog razloga (svako ovih dana, čini se, ima vlastitu teoriju o tome) daleko od normalnih te, iako ono nije proglašeno, de facto živimo u izvanrednom stanju, u kojem je demokracija (privremeno!?) zamijenjena stožerokracijom i gdje su nam uskraćena (opravdano ili ne, na vama je da presudite) brojne osobne slobode.

Svi će moći glasati. Osim onih koji neće. Ali i oni će moći. Samo što, zapravo, neće.

Iz oporbe već neko vrijeme tvrde da će se prije izbora, kako bi oni bili potpuno regularni, morati ukinuti sve vrste zabrana i ograničenja ljudskih sloboda. To se posebno odnosi na zabranu kretanja i zabranu javnog okupljanja. I istina je, bez obzira na vaše političko opredjeljenje, da je teško zamisliti predizbornu kampanju u trenucima u kojima su na snazi spomenute zabrane. A izbori bez (funkcionalne) kampanje, tek su sjena pravih izbora.

Drugo i vrlo važno pitanje je što će biti s ljudima u samoizolaciji (kojih i dalje ima dosta i bit će ih sigurno u izborno doba) i na koji će način oni moći iskoristiti svoje biračko pravo. Čuli smo proteklih dana i više nego kontradiktorne izjave onih koji nam proteklih mjeseci kroje živote (čitaj Stožer). Capakovo „nek’ stave maske i rukavice“ razlikuje se bitno od izjave Alemke Markotić da su „oni koji krše samoizolaciju (..) bioteroristi“.

Ipak, bioterorizam je vjerojatno opravdan ukoliko se glasa za HDZ. Potrebno je samo slikati glasački listić, kao što je to bivša predsjednica običavala činiti, i slobodni ste od svih optužbi. Dakle, ukoliko ćete doprinijeti HDZ-ovom rezultatu, tada ste i više nego dobrodošli, a ako ne tada vam je izlazak na birališta zabranjen. Iz epidemioloških razloga, naravno. Hmmm, nešto je trulo u državi Hrvatskoj. Odavno već, nažalost.

Zagreb u rukama Kuma i njegovih kumova

Od razornog potresa u Zagrebu prošlo je dva mjeseca, a situacija se nije maknula s mrtve točke. Tri glavna dionika u čijim rukama leže sudbine Zagrepčana, Bandić, HDZ i HNS, zbog svojih partikularnih interesa ne mogu pronaći zadovoljavajući dogovor već jako dugo. Iako su nas tjednima uvjeravali da će Zakon o obnovi Zagreba biti predstavljen u najkraćem mogućem roku i izglasan u Saboru odmah zatim, čini se da će se o tome morati pobrinuti neka nova parlamentarna većina, koja god ona bila i kad god ona bude oformljena.

Paradoksalna je činjenica da većina zakona donesenih u Saboru nikad ne dospije do trećeg čitanja, već najčešće bude donesena u nekom od oblika tzv. „hitne procedure“. Većina tih zakona nema nikakvog razloga ići u hitnu proceduru (osim onog i više nego očiglednog: da se zataškaju određene stvari), ali svejedno bivaju izglasani upravo u takvoj proceduri. Jedan od rijetkih zakona za kojeg bi hitna procedura bila, ne samo opravdana, nego i poželjna (Zakon o obnovi Zagreba) tamo ipak neće.

Razlog je, zapravo, vrlo jednostavan. Bandiću se Zakon, kakav je predložen, nimalo ne sviđa i njegovi saborski zastupnici, pardon žetončići, za taj Zakon ne bi glasali. Njega bi Sabor ipak vjerojatno izglasao s obzirom da su i oporbenjaci rekli da su spremni podržati ga jer je bilo kakav zakon, prema njima, bolji nego da zakona uopće nema. Ali ukoliko bi Zakon bio izglasan, tada bi Bandićevi žetončići uskratili Plenkoviću ruke u Saboru potrebne za njegovo raspuštanje.

Tako nešto bi HDZ-ovom „velikom vođi“ poremetilo planove o ljetnim izborima u doba globalne pandemije, ultimativnom pokazatelju njegove neupitne političke moći. Plenković je, stoga, morao odustati od Zakona o obnovi Zagreba i (pre)pustiti ga, ne po prvi put, na milost i nemilost zagrebačkom Kumu (i njegovim kumovima). A što se HNS-a tiče, oni su vjerojatno dobili garancije da se njihovi ljudi u HEP-u i ostalim državnim firmama neće dirati, zbog čega su pristali „odustati“ od „svog“ zakona i glasati za raspuštanje Sabora.

Tko će upravljati našim životima iduće četiri godine?

HDZ-u rejting raste u posljednje vrijeme te su u zadnjih nekoliko anketa ponovno prva politička opcija na nacionalnoj razini. Ipak, neke odluke Stožera i kontroverze vezane za članstvo „stručnjaka“ u HDZ-u mogle bi im se obiti o glavu. Ne treba niti spominjati tragikomične prosudbe splitskog Stožera i aferu oko zataškavanja nemilih događaja vezanih za splitski Dom za starije i nemoćne kojeg vodi arheolog, također HDZ-ovac.

Ipak, HDZ je u prednosti iz nekoliko razloga. Šef oporbe je Davor Bernardić, što je sasvim dovoljno za reći. Također, trenutno treća politička opcija u Hrvatskoj je Škorin Domovinski pokret. Oni će, po svemu sudeći, biti vrlo poželjna postizborna udavača Plenkovićevom HDZ-u. Na kraju krajeva, u Škorinoj su ekipi sve sami HDZ-ovci, doduše bivši ili neostvareni, ali HDZ-ovci u duši i teško je očekivati da će oni koalirati s bilo kim osim s HDZ-om.

S lijeve strane političkog spektra „Restart“ koalicija nastoji širokim okupljanjem (čekaju se još IDS i Matija Posavec) zamaskirati svoje slabosti, kojih ne nedostaje, ali će imati izazivača u koaliciji koja se nalazi više lijevo od njih samih, a koja okuplja snage kao što su Možemo, Zagreb je naš, Orah, vjerojatno Radnička fronta i drugi.

I premda oni neće biti ozbiljan kandidat za osvajanje puno mandata (eventualno Tomislav Tomašević koji je prepoznat u Zagrebu kao možda i najkvalitetniji oporbenjak u Gradskoj skupštini), mogli bi „Restartu“ oduzeti vrijedne glasove koji bi vrlo vjerojatno zbog D’Hondtove metode posljedično HDZ-u donijeli mandate.

Veliko je pitanje što će biti sa Strankom s imenom i prezimenom te kakav će rezultat ostvariti nekad jake hrvatske stranke, HNS i HSLS, ali jedino je sigurno da su ispred nas vrlo zanimljivi parlamentarni izbori koji će se održati u nikad viđenim okolnostima. Predsjednik Milanović je odabrao datum izbora i vrlo brzo ćemo saznat hoće li se Izborna noć poistovjetiti s Ivanjskom noći, ali ono što možemo sa sigurnošću već sada tvrditi je da nas čeka tragikomičan ishod (kako god završi) kakvog se Shakespeare niti pod utjecajem droga ne bi dosjetio.