Hrvatski je Sabor potvrdio sedam novih ministara (od čega je šest novih lica, a ministar Pavić samo je promijenio resor) i tako „amenovao“ najavljenu „ambicioznu rekonstrukciju Vlade“ premijera Plenkovića.
Posljednjih dana kao pjesmicu koju prvašići trebaju naučiti napamet od oporbenih zastupnika možemo čuti da je Vlada premijera Plenkovića najkorumpiranija u povijesti Hrvatske.
Za iznijeti takve kategoričke sudove teško da imamo dovoljno podataka, ali zato komotno možemo tvrditi da se je rijetko koja Vlada od osnivanja Hrvatske morala suočiti s ovoliko velikim brojem afera pojedinih svojih članova.
Koliko god premijer Plenković nastojao relativizirati te vrlo ozbiljne sumnje na koruptivne radnje članova Vlade (pa i njega samoga) ponavljajući konstantno šablonske odgovore i „dresirajući“ vlastite ministre da podjednako odgovaraju, činjenica je da se radi o vrlo ozbiljnim stvarima koje bi se svakako trebalo detaljnije istražiti.
I da ne bude zabune, tako nešto nije posao medija, koji su svoj posao istraživačkog novinarstva već odlično odradili ukazavši na sve nepravilnosti koje su postojale među pojedinim članovima Vlade, već Uskoka i Državnog odvjetništva.
Ipak, od tih institucija nismo vidjeli nikav konkretan angažman po tim pitanjima, a u medijima objavljeni podaci zaista su alarmantni. Jasno je i iz ovog primjera zašto naši građani nemaju niti minimum povjerenja u hrvatske institucije, a posebice one iz pravosudne „branše“.
Ambiciozna rekonstrukcija radi medijske defamacije Vlade⁈
Hrvatski je Sabor potvrdio sedam novih ministara (od čega je šest novih lica, a ministar Pavić samo je promijenio resor) i tako „amenovao“ najavljenu „ambicioznu rekonstrukciju Vlade“ premijera Plenkovića.
Osim Marije Pejčinović Burić koja je Vladu morala napustiti jer je izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe, iz Banskih su Dvora otišli redom Lovro Kušćević, Goran Marić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac i Nada Murganić.
Ako je vjerovati premijeru Plenkoviću ti su ministri obavljali izvanredan posao te su otišli isključivo kako bi se prekinula „orkestrirana medijska defamacija ove Vlade“ koja je skrivala „sve dobro što ova Vlada radi“.
Riječ je o tvrdnjama na koje teško da mogu nasjesti i male bebe, ali one svejedno premijeru prolaze jer u Hrvatskoj više ništa nikoga ne može iznenaditi te su svi navikli da (potencijalni) kriminal u politici prolazi ispod radara nadležnih institucija.
Rekonstrukcija je samo mazanje očiju javnosti⁈
Ne treba sada nanovo iznositi sve ono što se pojedinim, sad već bivšim ministrima, stavlja(lo) na teret (prenamjena zemljišta, neprijavljivanje neketnina u imovinsku karticu i slično), ali treba i naglasiti da je na ovaj način fokus usmjeren isključivo na afere (bivših) ministara, a ne na ono što (ni)su radili u tri godine mandata.
Lovro Kuščević kao ministar uprave nije ništa napravio po pitanju decentralizacije, famozne digitalizacije ili debirokratizacije državnog aparata. Bivši ministar državne imovine Marić, radi kojega je upravo osnovano ovo ministarstvo, krenuo je dobro u mandat pa je naglo stao; dovoljno je usporediti brojke. Tolušić je sektor poljoprivrede sveo na imaginarnu borbu s „agrarnom mafijom“ koja mu je „podmetala fotomotaže“ sa, zamislite, „cipelama s oblim vrhovima“ koje on „ni pod razno ne bi obuo“.
Ministrica Žalac se hvalila nevjerojatnim brojkama u povučenim sredstvima iz EU fondova, ali činjenica je da je Hrvatska jedna od najlošijih zemalja EU po povučenim sredstvima. Dovoljno nam je usporediti se s Poljskom ili Estonijom koje ni po čemu nemaju bolje preduvjete od nas za povlačenje europskih sredstava, a cijela im je ekonomija bazirana na sredstvima iz EU fondova.
Ministrici Murganić predbacivali su se nesretni događaji na Pagu ili u Đakovu vezani uz sektor socijalne skrbi, ali treba biti realan i reći da tako nešto nije odgovornost ministrice Murganić, nego cjelokupnog sustava socijalne skrbi koji kod nas ne funkcionira od samih početaka. Ali ministrici (bivšoj) se zato može prigovoriti onaj apsurdni i naglo povučeni (iz svih procedura) prijedlog Obiteljskog zakona, kao to što ništa nije napravljeno po pitanju masovnog iseljavanja mladih iz Hrvatske. Preko tih se aspekata, ipak, suviše lako prelazi.
Novi ministri su premijerova igra na sigurno⁈
Novi ministri/ce birani su prema dvama kriterijima; da su mladi (barem relativno) i da iza sebe nemaju nikakve repove. Konačni rezultat je takav da smo za nove ministre dobili, praktički, političke anonimuse. Teško da su i oni koji detaljno prate politička zbivanja prethodno čuli za Josipa Aladrovića, Maria Banožića, Vesnu Bedeković, Gordana Grlića Radmana, Ivana Malenicu ili Mariju Vučković.
Novi će ministri imati samo godinu dana da se uhvate u koštac s brojnim gorućim pitanjima. Za mnoge od njih to bi mogao biti preveliki izazov zato jer su neki postavljeni u resore za koji nemaju stvarne kompetencije, a i od 01.01.2020. se ulazi u izbornu godinu te Hrvatska započinje predsjedanje Europskim vijećem i cjelokupni će fokus Vlade biti usmjeren na te prioritete. U takvoj situaciji vjerojatno nitko ne bi htio novim ministrima biti u koži.
Može li ova Vlada opstati do kraja?
Oporba smatra, ali i brojni građani, da bi jedina ispravna rekonstrukcija Vlade bili novi izbori jer trenutna parlamentarna većina nimalo ne odražava izborni rezultat iz 2016. godine.
Ipak, novi su izbori malo vjerojatni kad uzmemo u obzir da se brojni zastupnici i stranke koje podržavaju Vladu nikad više neće moći izboriti za mandat s obzirom na način na koji su prevarili vlastite birače sklopivši „ugovor s vragom“, ako se pita te iste birače.
To ipak ne znači kraj potresima u Vladi i vladajućoj koaliciji. Oporba će inzistirati na smjeni ministra zdravstva Kujundžića koji nije mio niti samom premijeru. Navodno nije bio uključen u ovu rekonstrukciju jer je zaprijetio da bi po povratku u Sabor mogao prijeći u oporbu.
Problem će predstavljati i pitanje ćirilice u Vukovaru, kao i odnos prema migrantima od strane policije, ali interes opstanka na vlasti ipak se čini puno jači među svima koji čine parlamentarnu većinu i zato bi i ova Vlada mogla izdržati do kraja mandata.
