Republika Hrvatska je sa Svetom Stolicom potpisala 4 različita međunarodna ugovora: O suradnji na području odgoja i kulture, O dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, O pravnim pitanjima te O gospodarskim pitanjima.
U posljednje vrijeme jako puno se govori o mogućoj reviziji tzv. Vatikanskih ugovora. Pritom se vrlo često koristi potpuno kriva terminologija te brojni akteri, nerijetko čak i sami pripadnici Katoličke crkve u Hrvatskoj, pokazuju temeljno nerazumijevanje cjelokupne problematike i brojnih postulata međunarodnog prava.
Vatikan i Sveta Stolica nisu sinonimi
Vatikan, ili bolje rečeno Država Vatikanskog Grada, je međunarodno priznati državnopravni subjekt osnovan Lateranskim ugovorom između Svete Stolice i Kraljevine Italije 1929. godine. Vatikan ne predstavlja cjelokupnu Katoličku crkvu, nego maleni državni teritorij u središtu Rima kojim se jamči nezavisnost središnjoj crkvenoj upravi (Rimskoj kuriji) i papi u odnosu na Italiju te bilo koju drugu suverenu državu.
Sveta Stolica je, zapravo, ta koja predstavlja Katoličku crkvu u svijetu kao subjekt međunarodnog prava. Ona označava vrhovnu biskupsku ulogu Sv. Petra i njegovih nasljednika koji upravljaju Katoličkom crkvom. Međunarodnopravni subjektivitet Svete Stolice izvire iz povijesnog kontinuuma te najviše institucije Katoličke crkve i činjenice da je ostvarivala međunarodne odnose čak i u bezdržavnom razdoblju, tj. u vremenu kada nije postojao određeni oblik Papinske države.
Upravo zbog svega prethodno navedenog, nije Država Vatikanskog Grada ta koja sklapa međunarodne ugovore s drugim državama (iako ona prema međunarodnom pravu ima tu mogućnost), nego to, u ime cjelokupne Katoličke crkve, čini Sveta Stolica. Takvi se međunarodni ugovori koje države sklapaju sa Svetom Stolicom nazivaju konkordatima ako uređuju sveokupne odnose Crkve i pojedine države. Na konkordate se također odnosi Bečka konvencija o međunarodnim ugovorima iz 1969. godine.
Ugovori između RH i Svete Stolice nisu konkordati
Republika Hrvatska je sa Svetom Stolicom potpisala 4 različita međunarodna ugovora: O suradnji na području odgoja i kulture, O dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, O pravnim pitanjima te O gospodarskim pitanjima. Prva tri ugovora potpisana su 1996. godine, a posljednji nešto kasnije, 1998. godine. Nije riječ o konkordatu/ima jer se tim Ugovorima ne uređuje sveokupni odnos Katoličke crkve i Republike Hrvatske, nego se uređuju konkretni i specifični aspekti tih odnosa.
Ugovorom o dušobrižništvu u RH se osniva posebna institucija Vojnog ordinarijata što nije ništa neuobičajeno u odnosu na već razvijene odnose koje Sveta Stolica njeguje s nekim drugim državama. Ugovor o pravnim pitanja se također rijetko nađe na udaru onih koji smatraju da se ti ugovori trebaju revidirati. Njime se između ostaloga izjednačuje učinak kanonske i građanske ženidbe. Glavni problemi nalaze se u preostala dva ugovora.
Što je sporno u Ugovorima?
U Ugovoru o suradnji na području odgoja i kulture nekako se, samo po sebi, daje za naslutiti da je problematično pitanje vjeronauka kao izbornog predmeta u osnovnim i srednjim školama, ali problematičnost ovog Ugovora seže puno dublje. Ovim se Ugovorom, naravno, uređuje pitanje vjeronauka u školama, ali u samom Ugovoru ne stoji da će vjeronakuk biti izborni predmet, već „obvezni predmet za sve one koji ga izaberu“ te da će se njegova nastava izvoditi „pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih izbornih predmeta.“ Brojni pravni stručnjaci upozoravaju da ovakva formulacija vjeronauk stavlja u vrlo privilegirani položaj u odnosu na ostale izborne predmete.
Taj Ugovor uređuje i pitanje onih koji imaju pravo predavati vjeronauk, tj. vjeroučitelja. Njihovu prikladnost ocjenjuje crkvena vlast u RH te oni mogu predavati u školama jedino uz ispravu o kanonskom mandatu (tzv. missio canonica). Bez obzira na navedeno, njihov je status u školama jednak bilo kojem drugom učitelju te oni, kao i svi drugi učitelji, plaću dobivaju iz državnog proračuna. Jasno je, stoga, zbog čega je tolika razina crkvene nezavisnosti u području školstva problematična.
Najsporniji od svih Ugovora je definitivno Ugovor o gospodarskim pitanjima. Njime se prvenstveno uređuje pitanje povrata oduzete imovine. Taj dio je sporan iz brojnih razloga. Prvi je pitanje ekvivalentnosti, jer ako se vrati Katoličkoj crkvi, ne treba li se vratiti i drugim vjerskim zajednicama, a i svakoj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi?
Također, riječ je o imovini čija je vrijednost, izražena u eurima, veća od jedne milijarde, a RH je se bespogovorno odriče. Problematična je i činjenica da se Katolička crkva u Hrvatskoj ovim Ugovorom ocjenjuje kao neprofitna organizacija, što ju isključuje iz poreznog sustava RH.
Također, postavlja se pitanje je li potrebno da RH za potrebe klera godišnje iz proračuna izdvaja, kako je Ugovorom navedeno: „iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u Republici Hrvatskoj.“ Mnogi smatraju da je to pretjerano, pogotovo ako u obzir uzmemo da im je vraćena izrazito vrijedna imovina, da je Crkva isključena iz poreznog sustava, ali i da od svojih vjernika prima milodar koji je također neoporeziv.
Neki stručnjaci smatraju da bi se taj problem vrlo lako rješio uvođenjem crkvenog poreza za sve one koji se smatraju vjernicima, no pitanje je bi li se tada i dalje 87% stanovništva izjašnjavalo katolicima? U svakom slučaju, ovi se Ugovori neće revidirati dokle god je na političkoj sceni u Hrvatskoj trenutna konstelacija moći.
