Kampanje za predsjedničke izbore u Hrvatskoj uvijek stvore određenu dozu zbunjenosti kod birača. Kandidati najavljuju velike promjene, nude obećanja i često se služe populizmima koji mnogo puta nemaju veze sa stvarnim ovlastima predsjednika.
U kampanji za predsjedničke izbore 2014. Kolinda Grabar-Kitarović je obećavala otvaranje novih radnih mjesta, pronalazak rješenja za ljude pod blokadama, inozemna ulaganja ili razvitak gospodarstva što baš i nije imalo previše veze s ulogom predsjednika. Ustav unutar 13 članaka uređuje predsjedničke ovlasti kojima se najviše utjecaja ostvaruje u vanjskoj politici te oružanim snagama. Predsjednik obavlja i neke druge poslove utvrđene Ustavom, ali funkcijom ne zadire u područje izvršne vlasti kao što je to bio slučaj tijekom devedesetih.
Nova kampanja za predsjedničke izbore opet donosi jedan novi val obećanja koja svojim sadržajem nadilaze funkciju predsjednika
Miroslav Škoro je najavio kako predsjednik države mora imati veće ovlasti i to će mu očito biti jedan od ciljeva kampanje, a kod Mislava Kolakušića je također upitno na koji način shvaća funkciju predsjednika i što bi obnašanjem te funkcije htio postići. Ostali kandidati u kampanji ne izražavaju radikalnija shvaćanja, ali gotovo sigurno možemo očekivati obećanja koja prije spadaju u poslove Vlade i ostalih državnih institucija.
Zanimljivo je istraživanje Dnevnika Nove TV koje donosi podatke da gotovo 64 posto hrvatskih građana misli kako bi predsjedniku trebalo povećati ovlasti. Možda zaista vlada mišljenje kako je sustav iz devedesetih i istaknuta uloga tadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana zaista ona pozitivna promjena koja je potrebna.
2000. kao prijelazna godina
Mlađe generacije se možda ne sjećaju kako je Hrvatska do 2000. godine imala polupredsjednički sustav. U njemu je uloga predsjednika bila istaknuta i imao je puno veće ovlasti od današnjih. Nakon smrti dr. Franje Tuđmana u prosincu 1999., ubrzo će biti raspisani parlamentarni (nakon njih i predsjednički) izbori koji su najavili velike promjene.
Novoizabrana koalicija šest stranaka (SDP, IDS, LS, HNS, HSLS i SDP) je na izborima održanima 3. siječnja 2000. odnijela pobjedu i time označila kraj desetogodišnje vladavine HDZ-a. Koalicija je nakon izborne pobjede ubrzo krenula u reviziju Ustava.
Sabor 6. studenog 2000. donosi odluku o promjenama Ustava sa 106 glasova za, 35 protiv te jednim suzdržanim. Usvojenim promjenama Republika Hrvatska je postala parlamentarna republika čime je zamijenila prethodni polupredsjednički sustav.
Revizijom su provedene još neke promjene. U Ustav je uveden pojam regionalne samouprave, a Hrvatski državni sabor je promijenio ime u Hrvatski sabor. Ukinut je Županijski dom koji je uz Zastupnički sačinjavao Hrvatski sabor. U Županijskom domu bilo je 68 zastupnika – po tri zastupnika iz svake županije i Grada Zagreba te petorica koju je imenovao predsjednik.
U Ustav su još uvedeni pojmovi „ravnopravnosti spolova“ i izdvojenog posebnog biračkog prava manjina, a pravo na referendum je uvedeno preko utvrđivanja obaveze raspisa referenduma kada se za njegovo održavanje skupe potpisi 10 posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.
Jedna od velikih promjena tijekom 2000. godine se dogodila i u izbornom sustavu. Izborne jedinice kakve danas znamo su utvrđene Zakonom o izbornim jedinicama koji je donijet 29. listopada 1999. godine. Zakonom je Hrvatska podijeljena u 10 izbornih jedinica i takva odluka još i danas izaziva kontroverze. Najviše se zamjera što neke izborne jedinice međusobno odstupaju po broju birača te se nagađa kako su one utvrđene prema interesima najvećih stranaka.
Put prema demokraciji
Poslije parlamentarnih dogodili su se i predsjednički izbori 24. siječnja 2000. na kojima je Stjepan Mesić u drugom krugu pobijedio Dražena Budišu. Takvim raspletom Hrvatska je bila krenula prema uspostavi novog društva, a promjene koje su provedene značile su početak razvitka demokratskih procesa.
Za one koji žele osjetiti dio tadašnje atmosfere i napetosti među kandidatima dobar je izbor dokumentarni film Novo, novo vrijeme Rajka Grlića i Igora Mirkovića.
Uloga predsjednika se promijenila i funkcija premijera postala je najvažnija u zemlji. Nakon Mesićeve pobjede i smanjenja ovlasti, predsjednik je popularno nazivan „fikusom“ zbog svog neznatnog utjecaja na politiku i do danas se u istoj mjeri održala slična predodžba. Možda novo vrijeme donosi i novu ulogu predsjednika, a do daljnjega se samo možemo nadati da će obećanja kandidata u kampanji biti u skladu s ovlastima koje funkcija donosi.
Izvori:
