Opravdati laž, prekršajno ili kazneno djelo u Hrvatskoj je postalo nešto uobičajeno, a političari na važnim funkcijama s pogrešnim uvjerenjem donose iracionalne odluke kojima se novac najmanje troši za dobrobit zajednice.
Mentalitet je po definiciji skup mišljenja, navika ili općih obilježja temperamenta određene etničke ili društvene grupe. Predstavlja naslijeđen sklop svjesnih ili polusvjesnih predodžbi koje su svojstvene nekoj zajednici. Nova događanja na hrvatskoj političkoj sceni nužno otvaraju pitanje hrvatskog mentaliteta.
Vjerojatno svi volimo govoriti o već odavno utvrđenim obrascima ponašanja koji se u Hrvatskoj primjećuju pa često komentiramo kako su političari korumpirani, kako se posao ne može dobiti bez poznanstva, kako pravosuđe ne postoji ili da živimo u društvu gdje se korupcija ne može iskorijeniti.
Mogli bi mnogo stvari izdvojiti o tzv. hrvatskom mentalitetu i nabrajati neke od njegovih specifičnosti, ali trenutni slučajevi ponašanja ministra Kujundžića i ministrice Divjak pokazuju gdje se nalazi njegov izvor i gdje on dobiva svoju formu.
Političari moraju u svom radu biti ogledni primjer prihvatljivih obrazaca ponašanja u društvu. Radi se o javnim osobama koje upravljaju javnim novcem za dobrobit zajednice i svaki njihov korak je budno popraćen medijima.
Hrvatska javnost trenutno ne razumije kako mogu ministar Kujundžić i ministrica Divjak raditi stvari za koje sami znaju da neće biti najbolje prihvaćene u javnosti. Prave li se da to ne razumiju ili oni zaista ne vide gdje griješe?
Afere nisu dovoljne
Danas je pitanje društvenog mentaliteta usko vezano uz stupanj ekonomske i političke razvijenosti i demokracije. Hrvatska po tom pitanju sigurno ne stoji dobro kada nas ministar zdravstva Milan Kujundžić i dalje uvjerava kako ne bi trebao dati ostavku.
Novi dokazi o ministrovim posjedima i nekretninama samo se nižu, ali on i dalje ima čvrsto uvjerenje kako to nije situacija za razrješenje. Kako objasniti da jedan obrazovan čovjek na funkciji ministra zdravstva ne razumije ili ne želi priznati da je lagao i da je lažno ispunio imovinsku karticu?
Sve je jasno i činjenice su utvrđene, ali i dalje ovdje nije kraj. Laž, obmane i potencijalna prekršajna ili kaznena djela u Hrvatskoj još uvijek spadaju pod kategoriju “pa moglo bi proći”.
Ministar Kujundžić već je to ranije radio. 2004. godine pokušao je svog sina na temelju liste dijaspore i hrvatskih branitelja upisati na Medicinski fakultet u Rijeci, iako je on u srednjoj školi imao vrlo slab uspjeh. Pokušao je – i da mu je prošlo nitko više ne bi pitao zašto u obrazovnom sustav srednjoškolac s dovoljnim uspjehom upisuje medicinu.
Zona “pa moglo bi proći” je u hrvatskoj politici čudan spoj raznih korelacija više faktora. Hrvatski političar u njoj djeluje povođen isključivo privatnim ili porodičnim interesima i kroz koloplet veza, poznanstava i stranačkih podilaženja pokušava ostvariti svoju korist.
Zakoni, pravilnici ili naprosto osobni moral ne postoje i jedini problem mogu biti mediji ili hrabri pojedinci koji se previše petljaju. Zbog toga je i razumljiva reakcija Kujundžićevih prijatelja koji posjed “svog kuma” brane od novinarke. Žalosno je kako Kujundžić nastavlja veliki niz HDZ-ovih ministara kojima se politika kao biznis jako dobro isplatila, a premijeru Plenkoviću bila je potrebna vječnost kako bi ga smijenio.
Nema rada na prazan želudac
Ministrica Divjak je slučaj za sebe. Odgovorna je kao ministrica obrazovanja za štrajk nastavnika. Obrazovna reforma je u ovoj školskoj godini propala jer se jednostavno nema vremena za njenu implementaciju pošto se nastava mora odrađivati.
Koji je sljedeći potez naše ministrice?
Ona iz EU fondova povlači gotovo 5 milijuna kuna za catering za članove stručnih radnih skupina kurikularne reforme i za edukaciju nastavnika. Naravno, sad slijede paradoksi.
Ministrica je naručila kineske tablete bez kamere zbog čega kodove iz udžbenika učenici neće moći skenirati čime uređaj gubi svoju osnovnu funkciju, ali je zato pomno, analitički, definirala u prijavi za EU fondove catering od četiri slijeda jelovnika. Možemo spomenuti i još jedan paradoks. Željena obrazovna reforma se ne može provesti u siromašnijim i tehnički zastarjelim školama širom Hrvatske. Zašto riješiti taj problem i pokušati pružiti svim učenicima jednake šanse kad je bolje te novce “pojesti”.
Može to nekome ružno zvučati, ali obilježja primitivnih mentaliteta su nelogičnost i izostanak racionalnog odlučivanja. Nažalost, u Hrvatskoj tome već godinama svjedočimo.
Opravdati laž, prekršajno ili kazneno djelo u Hrvatskoj je postalo nešto uobičajeno, a političari na važnim funkcijama s pogrešnim uvjerenjem donose iracionalne odluke kojima se novac najmanje troši za dobrobit zajednice.
Izvor:
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=40151
