Grčka i sjever Afrike su se stabilizirali, Turska je ponovno „in“, Španjolska iz godine u godinu postaje sve pristupačnija (drugim riječima jeftinija) destinacija. Hrvatska je, čini se, vrlo nespremna dočekala povratak starih turističkih destinacija „u igru“ te bi u narednim godinama mogla imati ozbiljnih problema.
U Hrvatskoj je u prvoj polovici srpnja ostvaren manji broj dolazaka (6,2%) i noćenja (4,8%) u odnosu na isto razdoblje 2018. godine. Ministar turizma Gari Cappelli kaže da nema razloga za brigu te da je sve pod kontrolom.
I zaista, kada pogledamo ukupne brojke na razini cijele Hrvatske za 2019. godinu dolazimo do podataka da je broj noćenja u plusu za 4,2%, a broj dolazaka 0,9%. Da u svibnju vremenske (ne)prilike nisu bile toliko loše (na razini Hrvatske bila su 22 kišna dana), ministar je uvjeren da bi ranije navedene brojke bile znatno više.
Ministar je vjerojatno u pravu, ali izjave takvog tipa (i to ne samo ministrove, nego i odgovornih osoba iz Turističke zajednice te Hrvatske udruge turizma) ukazuju na ono što je hrvatskom turizmu nepresušno potrebno: dugoročna vizija turizma koja neće biti ograničena isključivo na sunce i more kao jedine komparativne resurse.
Neophodan pad
Pamtimo svi nagli procvat hrvatskog turizma od cca. 2010. godine do danas. Taj je rast bio logični ishod posljedica Arapskog proljeća (koje je države sjevera Afrike učinilo nesigurnim i nepoželjnim destinacijama), dužničke krize u Grčkoj (u koju nitko nije niti pomišljao ići nakon uličnih „nemira“) i vojnog puča u Turskoj (Erdoganova diktatura također nije ohrabrivala ljude na dolazak u Tursku).
U takvoj situaciji Hrvatska je maksimalno profitirala jer je nudila jedan glavni resurs koji većina turističkih destinacija u tom trenutku nije posjedovala: sigurnost. Ne treba zanemariti također da se Hrvatska u tom trenutku među turistima percipirala kao relativno jeftina destinacija (pogotovo u usporedbi sa Španjolskom) božanski netaknute prirode.
Mnoge su se stvari od tada promijenile. Grčka i sjever Afrike su se stabilizirali, Turska je ponovno „in“, Španjolska iz godine u godinu postaje sve pristupačnija (drugim riječima jeftinija) destinacija. Hrvatska je, čini se, vrlo nespremna dočekala povratak starih turističkih destinacija „u igru“ te bi u narednim godinama mogla imati ozbiljnih problema.
Je li izlaz u elitnom turizmu?
Ono što posljednjih godina možemo čuti kao svojevrsnu mantru u turističkom sektoru je kako Hrvatskoj treba elitizacija turizma. To bi za sobom u praksi povlačilo podizanje smještajnih kapaciteta na razinu 5+*. Ipak, stvarno je pitanje koliko takva „vizija“ može dobroga donijeti kako hrvatskom turizmu tako i cjelokupnom gospodarstvu⁈
Gosti koji spadaju u tu kategoriju teško se mogu okarakterizirati kao zahvalni ili poželjni gosti. Riječ je, uglavnom, o osobama koje su naviknute na i preferiraju „all inclusive“ uslugu u svojim hotelima/vilama. „All inclusive“ za sobom većinski povlači puni pansion (doručak, ručak i večera) kao veliku većinu ostalih usluga/aktivnosti što praktički simbolizira da takav gost nema potrebu napuštati svoj smještajni kapacitet.
Reći će ljudi da takve osobe ipak ostavljaju daleko više novaca negoli ostali gosti. To je točno samo do određene mjere. Naime, ti će gosti više novca ostaviti hotelskom lancu u kojem su odsjeli, ali lokalna zajednica od njih neće imati nikakve dodatne koristi. Na kraju krajeva, boravišna pristojba je ista za 5+* i 2* smještajne kapacitete.
Elitni turisti zato, suštinski, neće ostaviti više novaca koje bi moglo biti „injektirano“ u lokalno gospodarstvo jer oni neće kupovati magnetiće, razglednice, japanke, ručnike ili jesti u lokalnim restoranima s obzirom da takav oblik turizma njima ništa ne znači, a i kad bi im značio, ne bi ga mogli iskusiti kad ne postoji fizička potreba napuštanja njihovog hotela.
Sezona bi trebala trajati puno, puno duže
Sunce i more nisu dovoljni. Ne smiju biti. Bez obzira što je naše more najljepše na svijetu ono ipak nije, i ne može biti, naša komparativna prednost u odnosu na bilo koju drugu turističku destinaciju. Ali ono što Hrvatsku definitivno može učiniti ne samo kompetitivnom i konkurentnom u budućnosti, nego i unikatnom jest raznolikost ponude.
Takva vam tvrdnja može zvučati vrlo čudno. Reći ćete vjerojatno: „koja raznolikost ponude?“. I bili biste u pravu, barem ako gledamo trenutno stanje stvari. Ali to nas vraća na sam početak članka i raspravu o turističkoj viziji i nedostatku iste. Hrvatska trenutno nema raznolikost ponude, i to je neupitno, ali zato posjeduje neizmjerni potencijal ostvariti ju.
Klimatski uvjeti na Jadranu takvi su da bi sezona komotno mogla trajati i 10 mjeseci u godini. Naravno, potrebno bi bilo redefinirati ciljeve i orijentirati se specifičnim vrstama gostiju za pojedine dijelove godine. Kulturni, sportski, umirovljenički, obiteljski i party turizam samo su neke od mogućnosti koje Hrvatska može (i morala bi) iskoristiti.
I posljednje, ali ne i najmanje bitno, cijene u turističkoj sezoni (koliko god ta sezona trajala) moraju biti daleko manje. One su posljedica našeg mentaliteta koji nas tjera da pokušamo zaraditi što više za što manje vremena i uloženog truda. Kako bismo dugoročno bili konkurentni izmjena takvog „modusa operandi“ mora biti nulta točka naše turističke vizije.