Prije nekoliko dana stupio je na snagu Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom statusu vjerskih zajednica u Crnoj Gori.
Velike promjene koje su zakonom donijete uzburkale su javnost i izazvale nezadovoljstvo Srpske pravoslavne crkve i opozicije predvođene Demokratskim frontom. Točka prepirke je utvrđenje imovinskog prava države nad vjerskim objektima koji su bili imovina Crne Gore prije gubitka nezavisnosti 1918. godine.
Novim izmjenama uređeni su imovinsko-pravni odnosi te je utvrđeno kako je dovoljno da vjerska zajednica posjeduje dokaze koji sadrže osnovu vlasništva nad imovinom (hram, manastir ili zemljište) i država će to priznati i prepoznati kao državni posjed. Zakonom se žele ispraviti povijesne nepravde i riješiti status imovine autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve koja je bila ukinuta aktom kralja Aleksandra Karađorđevića.
Zakonom su odmah narušeni odnosi Crne Gore i Srbije i reakcija protucrnogorske oporbe okupljene oko Demokratskog fronta podsjetila je na neka ružna događanja iz prošlosti kojima su započeti sukobi na prostoru bivših država Jugoslavije.
Oporba je pozvala sljedbenike da blokiraju prometnice i pokušala je uzurpirati donošenje Zakona u Skupštini prijetnjama i iniciranjem fizičkih sukoba. Izglasavanje Zakona i njegovo stupanje na snagu provedeno je ipak bez većih incidenata i aktivnosti oporbe naišle su na slab odaziv. Premda se situacija smirila, osjeti se napetost među dvjema državama i njihovi čelnici jasno i nedvosmisleno izjavljuju stajališta koja ne otvaraju mogućnost popuštanja.
Završetak Prvog svjetskog rata i promjena
Spomenuta 1918. godina, koja je stavljena kao polazišna točka novog Zakona, vrlo je važna za crnogorsku povijest. Potkraj listopada 1918. jedinice srpske vojske ušle su u Crnu Goru i podržale aktivnosti tzv. „bjelaša“ koji su zastupali opciju pripojenja dviju država. „Zelenaši“ koji su zastupali samostalnost Crne Gore poraženi su zaključno s 26. studenim 1918. kada je u Skupštini donijet zaključak o detronizaciji crnogorske dinastije i pripajanju Srbiji.
Zanimljivo je da tadašnje ujedinjenje dviju država Saveznici nisu bili skloni priznati i postavilo se pitanje predstavnika Crne Gore na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a američki predsjednik Woodrow Wilson posebno je isticao samostalnost Crne Gore i važnost povratka crnogorskog kralja Nikole.
Tijekom konferencije crnogorsko pitanje zakompliciralo je priznavanje Kraljevine SHS i srpski članovi delegacije Pašić i Vesnić mudro su pričekali da nova država krene sa samostalnim političkim životom kako bi Saveznici stekli dojam da je njeno uređenje podržano među svim narodima.
Prisilna povezanost
Povezanost Crne Gore sa Srbijom, koja je utemeljena na vrlo diskutabilnim temeljima u Kraljevini SHS, prekinula se poslije Drugog svjetskog rata. Crna Gora u Jugoslaviji ima status socijalističke republike i tek poslije Miloševićeve Antibirokratske revolucije Crna Gora postaje satelit Srbije i počinje novo razdoblje u kojem se vrši propaganda negiranja crnogorske nacije.
Crnogorsko vodstvo u Partiji uklonjeno je 10. i 11. siječnja 1989. i Momir Bulatović, kao čvrsti saveznik Slobodana Miloševića, bit će postavljen za predsjednika Predsjedništva SK Crne Gore.
Raspadom Jugoslavije i međunarodnim priznanjem bivših jugoslavenskih republika 27. travnja 1992. Srbija i Crna Gora ujedinjuju se u državu Savezna Republika Jugoslavija. Referendum o državnosti Crne Gore koji je prije tog ujedinjenja održan 1. ožujka 1992. imao je izlaznost od 66,04 posto, a 95,65 posto građana glasalo je za nastavak života u zajedničkoj državi SR Jugoslaviji. Referendum su tada oporbene stranke bojkotirale.
Razlazom Đukanovića i Bulatovića 1997. i Đukanovićevom pobjedom na parlamentarnim izborima 1998. stvorila se reformistička koalicija koja će voditi Crnu Goru prema neovisnosti. Ratom izmorena zemlja, međunarodna izolacija, siromaštvo, kosovska kriza i intervencija NATO-a bit će okidači za izlazak Crne Gore iz zajedničke države i 21. svibnja 2006. na održanom referendumu 55,5 posto birača (izlaznost 86,3 posto) odlučilo se za neovisnost.
Kratki prikaz burnih odnosa dviju država u prošlosti doveo nas je do 2020. godine u kojoj mnoge stvari još nisu riješene. Prema popisu stanovništva Crne Gore iz 2011. godine, 44,98 posto stanovništva izjasnilo se kao Crnogorci, a 28,73 posto kao Srbi.
Odnosi među dvama većinskim narodima poljuljani su i treba naći rješenje kako bi se izbjegla destabilizacija Crne Gore. Potrebno je vidjeti kakva će biti reakcija Aleksandra Vučića, ali novi Zakon predstavlja vrlo važnu odluku za regiju i stavit će na kušnju srpske pokušaje rehabilitacije nekih ideja porazne velikosrpske politike i vjersku poziciju Srpske pravoslavne crkve.
Izvori:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Referendum_o_dr%C5%BEavnosti_Crne_Gore_1992.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Referendum_o_neovisnosti_Crne_Gore_2006.
https://bs.wikipedia.org/wiki/Popis_stanovni%C5%A1tva_u_Crnoj_Gori_2011.
