Europska unija i MMF Hrvatskoj već godinama sugeriraju restrukturiranje i racionalizaciju javne uprave, a najave ministra Kuščevića o novim potezima ostavljaju dojam da stojimo na mjestu i da se nitko zapravo ne želi ozbiljno posvetiti pravim reformama.
Ministrova najava o ukidanju pomoćnika ministara i uvođenju ravnatelja uprava je pro forma odluka i mnogo su zanimljivije ostale najave promjena.
Posudba modela još iz Milanovićeve vlade prema kojem ministar sa sobom „donosi“ suradnike očito vodi dodatnoj politizaciji javne uprave. Bezobzira na to hoće li biti uvedeni javni natječaji za ta radna mjesta, ostavljati ministru mogućnost takvog odabira je svjesno usklađivanje političkih interesa i očito regrutiranje stranačkog kadra.
U više navrata je ministar spomenuo uvođenje stimulacija za rad i sankcija za nerad. Željeni sustav ocjenjivanja i nagrađivanja djelatnika zaista izgleda nakaradno pošto se zna da se zapošljavanje u javnoj upravi u gotovo svim slučajevima vrši preko stranke ili preko „veze“. Nije teško zamisliti situaciju kada će se u sustavu nagrađivati oni podobni i bliski vodećim strukturama koje zapravo jedine mogu donijeti slične odluke.
Digitalizacija i e-Građanin
Digitalizacija je još jedna često korištena riječ koja se redovito veže uz javnu upravu i ministar Kuščević se često voli hvaliti kako Ministarstvo uprave po tom pitanju radi izvrstan posao. U digitalizaciji je dovoljno krenuti od nekih jednostavnijih stvari i dobro bi bilo vidjeti podatke o tome koliko naših institucija koristi digitalni urudžbeni zapisnik ili koliko je javno objavljenih dokumenata izrađeno u pretraživim PDF datotekama. Jednostavne stvari često znaju biti puno vjerniji pokazatelj stvarnog stanja.
Sve pohvale se moraju dati sustavu e-Građani koji je zaista poboljšao komunikaciju građana i javnog sektora i jedino građani žele u praksi vidjeti čim manje papirologije i jednostavniji put za dobivanje nekih dokumenata i stjecanje određenih prava.
Stare navike i dalje postoje
Iako se povremeno mogu naći neke dobre stvari u radu javne uprave, njena ukupna organizacija i način rada su i dalje vrlo loši i imaju direktan utjecaj na građane.
Krenimo najprije od brojki. Ukupan broj zaposlenih u državnim tijelima i javnoj upravi je 227.860, a njih 42675 radi samo u ministarstvima. Usporedbe radi, koncern Agrokor ima oko 50000 zaposlenih. Ova brojka jasno pokazuje koliko zapravo naša javna uprava nas košta.
Nedavno je i portal Dnevnik.hr naveo podatak da se tijekom 2018. zaposlilo još dodatnih 2500 djelatnika u javnu upravu i trend novih zapošljavanja ne prestaje.
Nažalost, navike i mentalitet iz nekih prošlih vremena su se samo naslijedili. Ogroman broj zaposlenika i ureda samo znači veću mogućnost stranačkog kadroviranja i veći stupanj kontrole svih procesa. Istu činjenicu se može povezati i sa sudovima pa nam je jasno zašto u hijerarhiji sudbene vlasti postoji toliko stupnjeva. Javna uprava zaista jednim dijelom služi za ubacivanje stranačkih podobnika u sustav kako bi se sve kontroliralo, uključujući i financije. Ne treba ni spominjati kako je Zagreb financijsko i administrativno središte i na decentralizaciji se gotovo ništa ne radi.
O slabostima naše javne uprave se već gotovo sve zna. Dugoročni planovi i strategije se donose bez analize njihove efikasnosti, svaki oblik kontinuiteta rada izostaje jer se promjenom vladajućih mijenja i kompletna struktura kadrova, a propisi koji se donose često su manjkavi i puni nedostataka.
Trošenje javnog novca i zanemarivanje stručnosti i znanja
Kadrovi su također posebna priča. Natječaji za radna mjesta su uglavnom namješteni i takve situacije se više ne kriju jer se već i pri razgovorima za posao ostalim kandidatima direktno kaže kako je traženo radno mjesto popunjeno.
Zanemarivanjem stručnosti i znanja stvorena je loša podloga za mogućnost napretka jer efikasnosti u radu nema, a to je ono što odlikuje dobre administrativne sustave. Ako i postoje djelatnici koji savjesno, kvalitetno i stručno obavljaju svoj posao, teško je imati motivaciju kada se promatraju grozne odluke rukovodećih kadrova, nepravda u vrednovanju rada kroz visinu primanja ili rastrošnost kod javnog novca bez imalo grižnje savjesti.
Trošenje javnog novca je posebno zabrinjavajući trend jer vidimo na nekim primjerima da ne postoji svijest o tome kako se ovdje radi o novcu poreznih obveznika. Svjedočimo kako se javnim novcem plaćaju usluge vanjskih suradnika koji često umjesto nekog obave posao, gradovi ulaze u minuse i zadužuju se, a zapošljavanje se forsira unatoč zabranama.
